Uoči početka Europskog prvenstva rijetko tko je prognozirao da bi Italija mogla napraviti veliki rezultat i plasirati se u samu završnicu. Problemi s ozljedama, afera oko namještanja utakmica te gotovo svakodnevna policijska ispitivanja reprezentativaca bili su dodatni argument svih onih koji su očekivali "raspad sistema". Međutim momčad koja je poznata po obrambenom stilu nogometa pokazala se kao najugodnije iznenađenje dosadašnjeg dijela Eura.

Talijanska nogometna reprezentacija plasirala se na Euro kao pobjednik svoje kvalifikacijske skupine u kojoj je zabilježila osam pobjeda i dva remija uz impresivnu gol razliku 20:2. Međutim bilo je tu dosta neizvjesnih utakmica s minimalnim pobjedama za koje su se izabranici Cesarea Prandellija morali poprilično namučiti. Reklo bi se tipično Talijanski. Prije prvog susreta na Europskom prvenstvu njihova računica je bila potpuno jasna: tri boda protiv Irske, te neriješen rezultat protiv Hrvatske bili su imperativ, a protiv aktualnih europskih i svjetskih prvaka Španjolaca su tražili potencijalno iznenađenje.

I odmah na otvaranju Italija je pokazala da je spremna za veliki rezultat. 1:1 protiv Španjolske uz vrlo dobru igru odškrinulo im je vrata četvrtfinala. Još jedan remi protiv Hrvatske i sigurna tri boda s Irskom značila su četvrtfinalni dvoboj s Engleskom. A kada se Italija plasira u nokaut fazu onda postaje strah i trepet za svakoga, ako itko zna odigrati na 0:0 onda su to Talijani. Iako su Talijani dominirali svih 120 minuta i imali puno više prilika (20:4 udarci u okvir gola) o pobjedniku dvoboja s Engleskom ipak su odlučivali jedanaesterci. Tu je još jednom glavnu riječ preuzeo "mozak" momčadi Andrea Pirlo koji je svojom "panenkom" potpuno dotukao Engleze. Bilo je to samo šlag na tortu igre koju Pirlo prikazuje na Euru i bez kojeg Italija ne bi bila ista momčad.

Arhitekt talijanske igre se uoči polufinala prisjetio 2006. godine: "Njemačka nas se plaši. Znaju oni dobro da im možemo kreirati probleme. U našoj momčadi je ista strast kao i 2006. godine kada smo bili prvaci svijeta." Baš te 2006. godine Italija se u polufinalu sastala s Njemačkom i slavila s 2:0 nakon produžetaka. Unatoč svim problemima cijela talijanska svlačionica je uvjerena u ponavljanje takvog rezultata. Optimizam temelje i na činjenici da u svakom susretu stvaraju dosta prilika, ali im nedostaje pravi strijelac jer Mario Balotelli i Antonio Cassano još uvijek nisu namjestili nišanske sprave. Što bi Prandelli dao za jednog Marija Gomeza?

Kako okosnicu momčadi čine igrači Juventusa zanimljivo je spomenuti da je svoja posljednja dva velika natjecanja, svjetsko prvenstvo 1982. i 2006. godine, Italija osvojila upravo u sezonama kada je Stara dama bila prvak. Treba li uopće podsjećati tko je ove sezone osvojio Scudetto? I međusobni susreti idu na ruku Italiji, naime u sedam službenih utakmica Njemačka nikada nije savladala Azzure.

Njemački stroj grabi nezadrživo prema finalu, ali i prema tituli koju toliko priželjkuju i iščekuju. Prošlo je dugih i predugih 16 godina od njihova posljednjeg osvajanja nekog velikog natjecanja. Iako su posljednjih godina stalno u završnicama Europskih i Svjetskih prvenstva, nedostajao im je taj posljednji, pobjednički korak, kojim bi potvrdili i okrunili sav uloženi trud u stvaranju ove selekcije. Nakon finala 2008. te osvajanja trećeg mjesta 2010. godine, izbornik Joachim Löw odvest će ovu njemačku generaciju na sam europski vrh, a Talijani ih, bez obzira na solidan nogomet kojeg su prikazali na ovom natjecanju, neće zaustaviti u toj namjeri.

Nijemci su u Poljsku i Ukrajinu stigli i naplatiti račune iz prošlosti: Italija ih je zaustavila u polufinalu Svjetskog prvenstva na domaćem, njemačkom terenu, i otišla do kraja, što im sigurno nisu zaboravili. Bilo je tu kroz povijest još polufinalnih (Svjetsko prvenstvo 1970.), čak i finalnih (Svjetsko prvenstvo 1982.) poraza od Azzurra, a štoviše, najzanimljiviji podatak u cijeloj toj povijesnoj priči je kako Njemačka još u sedam međusobnih okršaja s Italijom na velikim natjecanjima nije stigla do pobjede. Vrijeme je i da se ta neugodna tradicija prekine. Njemački pobjednički mentalitet nikada se ne može dovesti u pitanje, bez obzira što kanta, bilo europska, bilo svjetska nije već jako dugo stigla u njihove vitrine. Na posljednja dva natjecanja zaustavljeni su od tada bolje reprezentacije, Španjolske, a kako su krenuli i njima će naplatiti za svaki pretrpljeni poraz i primljeni pogodak. I to s kamatama.

U cijeloj priči o povijesti postoji jedna zanimljiva kvaka. (Ovi) Nijemci već su dobili (ove) Talijane u polufinalu Eura. Bila je to U21 kontinentalna smotra prije tri godine, kada je mlada Njemačka, među kojima su bili i Neuer, Özil, Khedira, Boateng, Hummels, Schmelzer... nadigrala mladu Italiju s Giovincom, Abateom, Balotellijem.... Osvojili su tada titulu, ti isti igrači danas čine okosnicu njemačke reprezentacije, Khedira i Özil među istaknutijim su pojedincima ovog Eura i znat će povesti svoje suigrače prema konačnom uspjehu.

Njemačka ima Löwa, koji će fantastično posložiti igru i protiv Talijana, kao što je to napravio i u dosadašnjim susretima na Euru protiv Portugala, Nizozemske, Danske, Grčke. Löw koristi igrače koji mu u tom trenutku najviše odgovaraju, a barem što se toga tiče, ima od kuda izabrati. Ako ne Gomez tu je Klose, Müller i Podolski bez ikakvog problema prepustili su mjesto Reusu i Schürrleu, a još uvijek ima svoje skrivene adute u Kroosu i Götzeu, koji itekako mogu oplemeniti igru Elfa. Što je još važnije, Löw će znati zaustaviti Pirla... a tada je pola polufinalnog posla obavljeno.

Uz samu kvalitetu, nevjerojatan motiv, svježinu, fanatičan natjecateljski, pobjednički mentalitet, Njemačka je moćna na travnjaku, ali i samouvjerena izvan njega te neće propustiti ovu priliku da svlada Italiju i osigura još jedan okršaj sa Furijom. I sam Platini je nedavno pred novinarima poželio finale Španjolske i Njemačke - pa neka tako i bude.