Dugo. Predugo je trajala noć u kojoj su nam Englezi ukrali nogomet. A nisu jedini. Analize, simulacije, napadi i obrane, svi će se ovih dana primiti tipkovnica. Gadarije i platonske ljubavi, rame uz rame, spremne na zaborav nakon posljednje točke. Dulce et utile. Horacije. I mnogi, nepoznati prije njega. Tako je trebala završiti rujanska srijeda. Baš ta, na koju sada odmahujemo rukom i pričamo drugima "ma nema veze". A ima. Uh, kako ima. Dobra stvar je - barem Turska manje boli. Bar danas. A činilo se nemoguće. Velike su to stvari. Čudna je ljudska duša, iznenadi čovjeka. I što sad? Walk on. With hope in your heart. Srcu prevelikom za dvoje.
Bili smo bolji. I sada više nismo. Prvi. Biliću, sagni glavu. Rafali kreću. Prijateljski i neprijateljski, iz bunkera, kukuruza, ureda i svlačionica. Ne slušaj, ne čitaj, ne gledaj. Samo igraj. I čuvaj Wembley '07. Kad već mi nismo došli na stadion. Englezi su nam ukrali grla. I nogomet. I nisu jedini. Drugi su otjerali dim sa tribina, izbezumljene poglede i nelogične urlike. Otjerali su romantiku. Doba je terminatora. Kockastih robota bez falšanja himne i tužne nedjelje. Četvrtka. Hvalit će Maksimir. Slika govori tisuću riječi. 40 tisuća. A opet. Izgubljeni u prijevodu. Gotovo je s ludilom u svom dvorištu. Već je godinama tako. Samo je teško priznati. Nadaš se. With hope in your heart. Cijena uspjeha. Sve je dobilo svoj bar kod. Ostali smo s krive strane. Ukrali su nam nogomet. Oni i Englezi. No, Englezi su to barem obavili sportski. Velike su to stvari. Biliću, sam si doma.
A napravio si velik posao. Nikada Engleska nije tiše stupila na tuđe tlo. Uz poštovanje, došli su po bod, darovali smo im tri. Nosite na Otok, posudit ćemo vam do rujna dve i devete. Nemojte kukati da vas nismo upozorili. Bolit će. Više nego danas Hrvatsku. Nikada veći delirij na Bilinom Polju nakon hrvatskih 1:4. BiH - Estonija. 7:0. Plus susjedovo izbijeno rebro. Milina.
A nije sve nogomet. Tješimo sebe i uvjeravamo druge. Život piše i drugačije priče. Nagle obrate i bajkovite krajeve. Maarten van der Weijden jučer nije bio na stadionu, ali ima mjesto među devet Sunčevih planeta. Vrijedno barem uz bok tužnoj maksimirskoj svlačionici. Možda i... Ne usudim se reći. Počistimo na trenutak prašinu s Pekinga, kako bi probudili Weijdenovu pustolovinu. Bezobraznu i drsku, čim se uvukla u redove. Sredinu monitora. Jednom i nikad više. A čovjek je imao leukemiju. I pobijedio. Game over? Nikako. Pobijedio je i na plivačkom maratonu od 10 km na Olimpijskim igrama. Sada, prije mjesec dana. I opet stane u manje od tri reda. Da je više, bilo bi licemjerno. E, to je velika stvar.
I nije jedini. Puno je olimpijskih epizoda koje smo zaboravili zbog naših poraza. Da je drugačije, bilo bi licemjerno. Njemački dizač utega još je jedna od njih. Onih koje zaboravljamo s prvim jutrom, ali u te tri sekunde nam ispuni život. I zaplješćeš mu, k'o spojnici Luke Modrića. Zaboravio sam mu ime, bilo bi licemjerno da nisam. Čovjek je dao ženi na samrti obećanje kako će osvojiti olimpijsko zlato. Supruga mu je umrla, on je osvojio Peking i rasplakao svijet. To je život. A ne pitanje "Biliću, uz koju ćete pjesmu Iron Maidena dati ostavku?".
Li Wen Sun, taekwondo, kineski Tajpeh. Riskirati karijeru, zdravlje, zbog olimpijske bronce. Ludilo, fanatizam, ime nije bitno. S potrganim ligamentima ići u borbu, bolovima koji ti kidaju mozak. Netko ne bi do kupaone odšepao, ona je probala do medalje. Nikad viđeno u životu. Nije ni Martina Zubčić. Velike su to stvari. Simpatične. Romantične. Daju nadu, da je život više od bildanja mišića za pogreb. Filip Ude i opjevani put od zaleta iz kupaonice do srebra u Pekingu, naš kajakaš koji je radio kao parketar da bi mogao trenirati u Australiji za odlazak na OI, sve to zaslužuje naklon i iskren stisak ruke. I manje od tri reda na monitoru, da ne budemo licemjerni. Posudba jedrilice Dancima za zlato. Svih pet milijuna koliko nas ima, nismo toliko napravili za promociju naše zemlje koliko njih dvojica. Bili smo udarna vijest u Danskoj. Croatia. Kroatien. Kako god se to pisalo na danskom. Darko Kralj i pet rušenja svjetskog rekorda u bacanju kugle na Paraolimpijskim igrama. Istu stvar napraviti s maksimalnim naporom i rušiti vlastite i svjetske granice - to je glava.
Glava, koju je najlakše zabiti među ramena i pobjeći. Ali nećemo se tako igrati. Vidjeti poštovanje u oku poraženog, najveća je čast. Englezi su pogledali - i vidjeli. Bili smo veliki, pobijedili i u porazu, i još nas milijardu takvih čeka. Baš kao i pobjeda, neočekivanih, slatkih, minimalnih. Turska, Engleska. Negdje se mora vratiti. U Južnoj Africi. Ako je mogao Maarten van der Weijden...