Radnički nogometni klub Split samo je godinu dana mlađi od svog uspješnijeg "brata" Hajduka. Osnovan je 16. travnja 1912. godine u Plinarskoj ulici broj 7 u jednom od najstarijih dijelova Splita, Velom Varošu, i to pod imenom HRŠD Anarh. Službeno je registriran 25. srpnja te godine.
Zapitat će se mnogi "Zašto baš Anarh?". E, pa odgovor na to pitanje ima Šimun Rosandić, za kojeg se drži da je službeni osnivač kluba. On je, naime, bio na čelu grupice učenika Muške zanatske škole koja je nogomet igrala iz gušta, ali i "protesta prema svakom zlu" te je smislio ime Anarhist, koje je kasnije skratio u Anarh. Već i samo ime kluba ukazuje na to da su se oko njega okupljali radnici i težaci koji su u sebi nosili duh anarhizma, dakle radilo se o pretežito siromašnom puku.
Između dva Svjetska rata klub je proživljavao brodolom za brodolomom te brojne zabrane djelovanja pa nije ni čudo što je čak dvaput mijenjao ime (prvo u Jug, a onda u Split), a 1922. godine igrači su prešli u RŠK Borac, klub koji je postojao već tri godine. No, ni ta avantura nije dugo trajala - nova zabrana stigla je u listopadu 1928. godine, a u proljeće iduće godine bivši članovi Borca pristupaju novom klubu, splitskom HAŠK-u (Hrvatski amaterski športski klub).
Naravno, ni ta promjena imena nije mogla proći nezapaženo. Tadašnjoj policiji novo ime je smetalo pa je nakon nove skupštine kluba određeno novo ime - JSK Split.
Pod tim imenom klub je napokon dočekao stabilnija vremena te je počeo bilježiti sve veće uspjehe na travnjaku. 1933. izborio je ulazak u tadašnju Nacionalnu ligu Kraljevine Jugoslavije tj. Prvu ligu, no s obzirom da je ona te godine smanjena, morao je igrati dodatne kvalifikacije, koje ipak nije prošao. Ipak, u sezoni 1939./1940. Split je odigrao svoju prvu prvoligašku sezonu u svojoj povijesti i to u tek novoosnovanoj Hrvatsko-slovenskoj nogometnoj ligi.
1940. Split se spaja s nogometnim klubom Majstor s mora (bivši Vuk), čime je dobio pravo na vlastito igralište koje se nalazilo na mjestu današnjeg Parka Emanuela Vidovića, u neposrednoj blizini Starog placa. Početak Drugog svjetskog rata donio je i prekid rada RSD Split u travnju 1941. godine, a članovi društva su nogometne terene zamijenili bojištima s kojih se njih preko 120 nikada nije vratilo.
Po završetku rata, 1945. godine, osniva se Fiskulturno društvo Split, čime se obnavlja djelovanje i nogometne sekcije. Koncem 1947. počinje se provoditi sovjetski model sportskih organizacija, pa se tako cijela nogometna sekcija zajedno s FD-om od 1. prosinca 1947. spaja s FD Hajduk, a novo Fiskulturno društvo nosi ime Hajduk. I ta ideja se brzo raspala, točnije 1949., pa se 7. studenog te godine osniva Sportsko društvo "Vicko Krstulović", a do nove promjene imena dolazi početkom 1952. godine kada "Vicko" postaje Sportsko društvo Arsenal.
Godinu dana kasnije SD Arsenal postaje Radničko športsko društvo Split, a 1955. izgrađeni su glavni i pomoćni teren te novi klupski dom. Tako su sagrađeni i temelji za bolje rezultate na travnjaku. U razdoblju od 1953. do 1957. Split je pod trenerskim vodstvom legendarnog Luke Kaliterne od lokalne lige za svega pet godina stigao do najvišeg razreda - Prve savezne lige, no zbog smanjenja lige s 14 na 12 klubova Split je "izvisio" te je ispao u Drugu ligu. U sezoni 1959./1960. ponovno su izborili povratak u Prvu ligu, a nakon što su iz nje ponovno odmah ispali 1961., više se nisu vraćali sve do ove sezone. Te godine igrali su u polufinalu kupa Jugoslavije gdje su izgubili od Vardara.
60-e, 70-e i 80-e godine "Crveni" su proveli po nižim ligama, od Druge pa sve do Četvrte (Dalmatinska liga), a raspadom Jugoslavije dolazi i do raspada dotadašnjeg sustava natjecanja pa tako Split u sezoni 1991./1992. postaje hrvatski drugoligaš i to nakon što je, pomalo nepravedno, novoosnovani Hrvatski nogometni savez umjesto njega u Prvu ligu odlučio primiti NK Istru iz Pule kako bi Istra kao regija dobila prvoligaša.
Već sljedeće sezone Split se sa Solinom i stobrečkim Primorcem borio za ulazak u Prvu ligu, ali nije izborio promociju. Narednih nekoliko godina Split nije "primirisao" Prvu ligu, a na samom koncu tisućljeća pritisli su ga financijski problemi zbog kojih je morao proglasiti stečaj. Rezultiralo je to ispadanjem u Četvrtu ligu, odakle je 2007. započeo svoj ekspresni povratak u prvoligaško društvo, ali po prvi put otkako je samostalne Hrvatske.
Split svoje domaće utakmice igra na Parku mladeži, svega nekoliko stotina metara udaljen od Poljuda, a ima i podršku vlastite navijačke skupine naziva Crveni đavoli, čije se ime prvi put spominje u sezoni 1960./1961.. Po uzoru na Torcidinu nagradu "Hajdučko srce", Crveni đavoli najborbenijim i najsrčanijim igračima svog kluba uručuju nagradu "Splitski dišpet".
Među najpoznatijim imenima koji su bili treneri Splita najviše se ističu pokojni Luka Kaliterna, Tomislav Ivić, Leo Lemešić, Ljubo Kokeza, Jozo i Frane Matošić te Stanko Poklepović i Vladimir Beara.
Od igrača koji su, duže ili kraće, nosili dres "Crvenih" tu su već spomenuti Ivić i Poklepović, zatim Ante Biće Mladinić, Tonči Gabrić, Frane Obilinović (otac današnjeg napadača Splita Romana Obilinovića), današnji voditelj omladinske škole Darko Butorović, Aljoša Asanović, današnji sportski direktor Nenad Pralija i Ivica Vastić.