Kako bismo Vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Više informacija ili zatvori obavijest.

Engleski pacijent
#127

Sve ima svoju cijenu, ali ne i vrijednost

Sve ima svoju cijenu, ali ne i vrijednost
Foto: EPA
Foto: EPA

"I zato, dragi prijatelji, uvijek ističem kako je u nogometu, ali i sportu u cjelini, najvažnije zadržati integritet i čvrsto stajati iza svojih uvjerenja i odluka", zaključio je Rafa Benitez svoje izlaganje, zahvalio se auditoriju koji ga je pozdravio protokolarnim pljeskom, pokupio svoje papire i sišao s pozornice.

Govornička gostovanja na konferencijama poput ove u Abu Dhabiju nisu mu bila najomiljeniji posao na svijetu, no putni su troškovi i honorari uvijek uredno pokriveni, a vremena su teška i čovjek od nečega mora živjeti. Dvije su godine prošle od posljednjeg trenerskog angažmana, krediti su zagrizli u dobar dio bankovnog računa, a i supruga se zasitila njegova monopola nad daljinskim upravljačem.

Nasmiješio se i stisnuo ruku ljudima koje ne poznaje i koje vjerojatno više nikada u životu neće sresti, namještao se pred objektivima malobrojnih foto reportera, a zatim se uhvatio za prepone. Mobilni je telefon vrckavo vibrirao u džepu njegovih hlača, po tko zna koji put otkad je počeo svoje izlaganje. Izvukao je dosadnu spravu i bacio pogled na njen zaslon.

Nepoznat broj.

"Tko može biti toliko dosadan, sigurno neki novinar", rekao je sebi u uredno podrezanu bradu i odlučio se javiti.

"Dobar dan, gospodine Benitez, ovdje Roman Abramovič", kazao je iznimno ugodan i lepršav ženski glas s druge strane linije.

"Romana Bram… kako ste rekli?", upitao je Benitez.

"Nije Romana, gospodine Benitez", začuo se hihot s druge strane. "Ovdje Roman Abramovič, vlasnik nogometnog kluba Chelsea, imate li nekoliko minuta za njega?"

"Roman? Roman Abramovič?", iznenadio se Benitez. "Ali što vam je s glasom, zvučite kao vrlo privlačna djevojka, moram priznati da vas je lijepo čuti."

"Hvala vam na komplimentu, gospodine Benitez, ali gospodin Abramovič sjedi pored mene i pozorno sluša ovaj razgovor", melodično je pjevušila sugovornica.

"Zanimljivo. Ne bi li bilo lakše da preuzme slušalicu i osobno razgovara sa mnom", pitao je Benitez.

"Gospodin Abramovič preferira šutnju, govor tijela i izraze lica, ne govori kada baš ne mora, a njegova je procjena da u ovoj situaciji ne mora govoriti. Običaj je da za potrebe ovakvih poslovnih razgovora služim kao posrednica u komunikaciji. Slobodno se osjećajte se kao da razgovarate izravno s gospodinom Abramovičem."

"Pa, ovaj…", zbunjeno je promrsio Benitez, ali posrednica nije čekala na odgovor.

"Stvar je ovakva, gospodine Benitez. Zbog osvajanja samo dva od moguća četiri velika trofeja, da sad ne spominjemo one manje, klub je odlučio otkazati ugovor o radu potpisan s Robertom di Matteom. U nedostatku kandidata koji su u studenom spremni preuzeti posao, odlučili smo radno mjesto menadžera najmanje do kraja tekuće sezone ponuditi vama, uz opciju produženja osvojite li u konačnici svih pet od četiri spomenuta velika trofeja, da sad one manje ne spominjemo. Prihvaćate li ponudu i kada vam slijeće zrakoplov?", izrecitirala je Abramovičeva pobočnica.

"Prihvaćam li ponudu? Meni nudite da budem… menadžer Chelseaja?", zbunjeno je zamuckivao Benitez. "Ali… prije nekoliko godina rekao sam da, ma što se dogodilo, iz poštovanja prema Liverpoolu nikad ne bih mogao biti menadžer Chelseaja. Rekao sam da za mene u Engleskoj postoji samo jedan klub, a to je Liverpool."

S druge strane telefonske linije čuli su se nerazgovjetni glasovi.

"Gospodin Abramovič nije zadovoljan vašim odgovorom i gubi strpljenje, tvrdi da ste nedavno više puta ponovili kako čekate ponudu kluba s kojim možete osvajati trofeje i ostavlja vama na procjenu s kojim ćete klubom u ovom trenutku lakše i prije osvojiti trofej", stigao je odgovor iz Londona.

"Ali… ne razumijete. Prije pet godina rekao sam da Liverpool ne mora poput Chelseaja navijačima dijeliti blesave plastične zastavice da njima mašu. Rekao sam da su navijači Liverpoola uvijek uz klub srcem i da je to sve što je potrebno, a da navijačima Chelseaja manjka strasti. Dodao sam još i da takva navijačka strast nosi momčad do pobjeda, a ne zastavice", prisjećao se svojih riječi španjolski strateg.

"Pa što ćete reći navijačima, zašto ste povukli takav potez", pitao se s dozom sumnje i panike u glasu.

Još nerazgovjetnog došaptavanja s druge strane linije.

"Gospodin Abramovič kaže da nikad dosad nije ništa rekao navijačima Chelseaja, pa niti ovaj put to nije dužan učiniti", uzvratila je napokon posrednica. "Gospodine Benitez, to doista nije vaš problem, vi samo recite prihvaćate li posao ili ne."

Nakon nekoliko sekundi šutnje, Benitez je progovorio. "U redu, prihvaćam posao, iz ovih stopa počinjem potragu za prvim slobodnim letom, javit ću vam sve pojedinosti", kazao je i potom gotovo šaptom, stidljivo dodao: "Znate, malo me ipak sram."

"Gospodine Benitez, nema vas što biti sram, pa mi već deveti put tražimo trenera! Bilo je zadovoljstvo razgovarati s vama, već smo se uplašili da ćemo posao morati ponuditi Harryju Redknappu. Ostanite u kontaktu i vidimo se na Stamford Bridgeu", veselo je uzvratila sugovornica i prekinula vezu.

Nekoliko minuta koje su trajale poput vječnosti Benitez je nepomično stajao u mjestu. Nakon dvije godine ima posao. I to ne bilo kakav posao, europski prvak pozvao ga je u svoje redove, ukazao mu povjerenje, spreman zaboraviti nesuglasice iz prošlosti. Razmišljao je kako će lijepu vijest priopćiti supruzi i što će ona reći na selidbu u London, kada ga je po ramenu potapšao neznanac i prekinuo mu tijek misli.

"Gospodine Benitez", s golemom dozom poštovanja u glasu prišao mu je čovjek široka osmijeha. "Morao sam doći i stisnuti vam ruku, jako me se dojmio vaš govor, posebno onaj dio kako u nogometu, kojim vlada surovi profesionalizam, ipak valja zadržati integritet i čvrsto stajati iza svojih uvjerenja i odluka."

"Što? Aha, da. Slušajte, glede toga…", zamucao je Benitez i pogledom potražio najbliži izlaz.

Sve ima svoju cijenu, ali ne i vrijednost

Još otkad se kao maleni dječak osovio na noge i prvi put na svijet pogledao s visoka, Engleski pacijent dičio se tradicijom uspješnog održavanja ravnoteže, koja je protekle srijede narušena viješću da je Roberto Di Matteo po povratku iz Torina najuren sa Stamford Bridgea, a njegov dvogodišnji ugovor naprasno prekinut.

Već pripremljena kolumna o Marku Hughesu i nedaćama Queens Park Rangersa odjednom se učinila zastarjelom, a prilika da se još jednom pozabavim Plavima sa Stamford Bridgea nepovratno propuštenom. Kolumnu sam prije objave uspio kozmetički dotjerati tako da odgovara vremenu, prostoru i najnovijim zbivanjima u redovima europskih prvaka, no ostao je žal za riječima koje sam mogao, ali nisam stigao ispisati.

Srećom, baš poput Zdravka Mamića, koji je svoje kritičare velikodušno opskrbio streljivom za sljedećih nekoliko mjeseci ili godina, na sličan potez odlučio se i gazda Stamford Bridgea. Njegovo veličanstvo Roman Abramovič na klupu Chelseaja doveo je čovjeka koji se pred medijima i samim sobom zakleo kako nikada neće preuzeti klupu Chelseaja. Ma što se dogodilo.

Sada je očito kako su odluci Rafe Beniteza prethodili događaji koje prije pet godina nije mogao očekivati u kategoriji "ma što se dogodilo", a kamoli predvidjeti. Još je očitije kako je Roman Abramovič sposoban svemu odrediti cijenu, ali nema pojma o istinskim vrijednostima. Nijemi vlasnik Chelseaja, koji tijekom godina nije našao za shodno razviti bilo kakav odnos s navijačima, deveti je put posegnuo za promjenom trenera i dokazao kako su Benitezove riječi o emocijama i strasti zapravo bile upućene na krivu adresu.

Jer dok su navijači svojom negativnom reakcijom, koju prekaljeni engleski novinari opisuju kao dosad nezabilježenu u Premier ligi, jasno dali do znanja koliko emotivno i strasno svoj klub žele obraniti od ljudi koji prema njemu nisu pokazali ni zrno poštovanja, Abramovič je po tko zna koji put pokazao i dokazao da za glas naroda ne mari previše, te da u njegovu poimanju nogometa emocijama nema mjesta.

Legendu i igrača čije se ime našlo među 11 najvećih u povijesti kluba, čovjeka koji je dostojanstveno i pošteno obavljao svoj posao do posljednjeg trenutka, menadžera koji mu je ispunio najveću životnu želju osvojivši Ligu prvaka, Abramovič je škartirao nakon dvotjednog razdoblja lošijih rezultata i potjerao lakoćom koja mora zabrinuti svakog simpatizera Plavih, a potom zamijenio čovjekom koji je navijače njegova kluba nazvao plastikom bez strasti.

Što je točno natjeralo Beniteza da pogazi svoju riječ i prihvati jedini posao na svijetu kojeg se javno odrekao? Nije teško shvatiti, novac i prilika za povratak na trenersku scenu nakon dugotrajnog izbivanja očito su bili prevelik mamac, no dojam je da se Španjolac preračunao i da je u cijeloj priči već sada najveći gubitnik. Kleo se u poštovanje prema Liverpoolu, gdje ga dio navijača još uvijek smatra odličnim trenerom, a potom ga pogazio dolaskom u klub čiji ga navijači neće prihvatiti makar im donio naslov prvaka.

"Uvjeren sam da me navijači neće loše prihvatiti i da će shvatiti kako sam ovdje da bih dao sve od sebe i vodio njihov klub", tješio se uoči ovoga vikenda Benitez, a onda se dogodilo ovo.

Uzalud se Benitez po završetku utakmice kiselo smješkao i pokušavao preskočiti pitanja o reakciji navijača. Uzalud je pokušavao uvjeriti novinare kako zbog koncentracije nije čuo skandiranje i uvrede (yeah right, ni Engleski pacijent nikad ne čita komentare ispod kolumne). Uzalud ih je umanjivao izjavama poput: "Koliko je potrebno ljudi da naprave transparent? Jedan? Dva?", da bi odmah potom dodao kako je uvjeren da će te iste ljude koje uopće nije čuo uvjeriti da trebaju podržati njega i klub, te sklone sve transparente koje nije vidio.

Uzalud. Svaki kutak Stamford Bridgea poslao je jasnu i nedvosmislenu poruku, Benitez je persona non grata i njegova je sudbina u Chelseaju već sada poznata. "Ma što se dogodilo". Mnogi će reći kako je jasno da Abramovič ovim potezom samo kupuje vrijeme i nada se s krajem sezone dovesti i jubilarnog, desetog trenera, no pitanje je kada će navijače izdati strpljenje i kada će transparente i poruke nezadovoljstva krasiti i Abramovičevo ime.

Bunt je zasad još uvijek usmjeren isključivo prema Benitezu, dok se Abramoviču još uvijek odaje prešutno priznanje zbog svega što je novcem donio klubu. Ne potrudi li se Rus, međutim, uskoro s navijačima razviti bilo kakav odnos, putem medija objasniti svoje odluke i dati naznaku u kakvom smjeru namjerava voditi klub, onoga dana kad se zasiti svoje igračke i prepusti je nekome drugome, malo će biti onih koji će pustiti suzu.

S druge strane, da ode Eva Carneiro, zaplakao bi i Engleski pacijent.

Wenger je zakon

Pedantniji među vama, posebno oni koji uporno odbijaju pogledati rezultate utakmica sve dok ih Engleski pacijent ne spomene u srijedu, primijetit će da debiju Beniteza na klupi Liver... Chelseaja nisam posvetio ni riječi. To je zato što je utakmica bila tako loša da joj je svaki komentar zapravo usluga.

Reda radi, kako me ne biste optužili za utaju informacija, a za one koji su tijekom dvoboja zaspali ili jednostavno imali bolju ideju kako provesti nedjeljno predvečerje, reći ćemo da je završilo 0:0, te da je najlošije raspoložen čovjek na Stamford Bridgeu usprkos svemu ponovno bio Fernando Torres.

Loše raspoložen bio je i Arsene Wenger, jer njegov je Arsenal na gostovanju u Birminghamu odigrao jednako mršavih i gotovo podjednako dosadnih 0:0, a raspoloženje mu je dodatno pokvarila činjenica da su ga novinari po završetku susreta uhvatili u žrvanj i postavili mu pitanje kakvo, primjerice, baš nikada neće postaviti Alexu Fergusonu, premda je u sastavljanju momčadi znao imati bisera zbog kakvih se pada na nogometnoj akademiji.

"Zašto ste u završnici utakmice iz igre izvadili Oliviera Girouda i ubacili Francisa Coquelina, pitao je drski novinar, pokušavši potom čitavo pitanje umotati u lažnu brigu za navijače koji plaćaju velik novac kako bi pratili svoj klub na gostovanjima, pa valjda očekuju da trener mijenja onako kako oni žele, a ne kako mu nalaže struka i instinkt. Press centrom se prolomila grmljavina, namrštilo se naborano Wengerovo čelo i uslijedio je prikladan odgovor.

"Nakon 30 godina u nogometu mislim da vas ne moram uvjeravati da znam raditi svoj posao, jer to bi prije svega bila uvreda vama. Koliko ste utakmica vodili kao menadžer? Ako jednu utakmicu sjednete na klupu, obećavam da ću s tribina vikati 'znate što radite'. Nemojte biti toliko zabrinuti za nas, sjetite se samo što ste u isto vrijeme pisali prošle godine. Imate dobro pamćenje kad se radi o meni, ali ste zaboravni i patite od Alzheimerove bolesti kad se radi o onome što sami pišete", izlupao je Wenger moje engleske kolege, ali me zapravo podsjetio zašto mi je tako drag.

Naravno, srcu mi je osim Wengera prirastao i Alex Ferguson, u čiju je čast proteklog tjedna otkriven spomenik nepoznatom čovjeku koji će odsad, pa nadalje i ubuduće krasiti pročelje tribine koja također nosi Fergusonovo ime. Ovo kiparsko remek djelo – jer uspjeh je sam po sebi promašiti izgled čovjeka koji je u nogometu dulje nego što je Engleski pacijent živ – već sam komentirao na Facebook stranicama Engleskog pacijenta, pa ću ovim putem tek spomenuti kako vjerojatno niste znali da je na Old Traffordu samo koji dan kasnije otkriveno još 11 spomenika koji nose imena prve jedanaestorke koja je istrčala u susretu protiv QPR-a.

Pokretni i savitljivi poput brončane Fergusonove skulpture uspjeli su više od 60 minuta biti bez ikakve ideje kako dobiti utakmicu protiv uvjerljivo najgore momčadi lige, uspjeli su ponovno prvi primiti pogodak i uspjeli su me podsjetiti na sličnu situaciju iz prošle sezone, kada je na Old Trafford stigao Blackburn i na iznenađenje svih, pa i samih sebe, odnio sva tri boda.

Ovoga puta, srećom (ili na nesreću, ovisno o tome kojemu ishodu gravitirate), takvog čuda ipak nije bilo. Najbržom serijom od tri pogotka još od one u pobjedi nad Arsenalom od 8:2 nogometaši Uniteda u samo osam minuta okrenuli su utakmicu u svoju korist, po 47. put ove sezone, odnijeli bodove i preuzeli prvo mjesto na ljestvici, što je kako sada stvari stoje očito dokaz još manje uvjerljive opozicije, a tek onda kvalitete Crvenih vragova.

Dobronamjeran podsjetnik od Engleskog pacijenta: uskoro slijedi ogled s Manchester Cityjem, od krucijalne je važnosti pokušati igrati i prije nego protivnik postigne pogodak. Za Super Hoopse pak riječ utjehe: u pomoć je stigao Harry Redknapp, u četvrtoj misiji spašavanja utopljenika, od kojih su dvije završile uspješnim navlačenjem pojasa prije nego su se klubovi nagutali mulja s dna Premier lige.

Za razliku od Portsmoutha i Tottenhama, međutim, niti 'Arry nije uspio spasiti Southampton, koji je sada ponovno u Premier ligi i ponovno se muči, ali je nanizao dvije pobjede zaredom. I ne samo to, Sveci su ovoga vikenda uspjeli sačuvati svoju mrežu, i to u srazu s Newcastleom kojeg vodi Alan Pardew, bivši menadžer Southamptona, koji je od tamo najuren prije nego je na St. James Parku očito prerano nagrađen osmogodišnjim ugovorom.

Kad već pričamo o čuvanju mreže, neobično je da u jednom kolu Premiershipa čak tri utakmice završe bez pogodaka, no Chelseaju, Manchester Cityju, Aston Villi i Arsenalu pridružili su se i Swansea i Liverpool. Susret na Libertyju ponudio je poseban začin jer po prvi put u svoje se nekadašnje jato vratio Brendan Rodgers, gurnuo ključ u bravu i shvatio da su brave promijenjene, a momčad koju je napustio i nije toliko lošija od momčadi koju je naslijedio.

Ruku na srce, imao je Liverpool i ponešto prigoda, obnovio i posebnu vezu s gredom protivničkog gola, a vrlo vjerojatno mu je poništen i važeći pogodak Josea Enriquea, što znači da bi uz pogodak iz ogleda s Evertonom, koji je također poništen, imao četiri boda više i za četiri mjesta bolju poziciju na ljestvici.

Da ne ispadne kako Liverpool samo kritiziram, premda o njemu znam pisati i lijepe kolumne, poruke Rodgersu i ostatku društva s Anfielda: uspijete li upropastiti, zakočiti ili na bilo koji način opstruirati napredak Raheema Sterlinga i ne napravite li od njega igrača kakav obećava biti, potražite si drugi posao.

Na samom kraju, pitate li se zašto uporno ignoriram uspjehe West Bromwich Albiona, koji je upisao još jednu pobjedu i koji ne samo da se bori za Ligu prvaka, već i za naslov prvaka Engleske, zapitajte se želite li doista da im posvetim kolumnu, ispišem epske hvalospjeve i time ih do kraja sezone obilježim kao gubitnike?

Sjetite se Wolverhamptona.

Sudačka nadoknada

Premda razumijem navijače Arsenala koji već jedan solidan niz godina čekaju trofej ili barem sezonu u kojoj klub neće prodati svog najboljeg pojedinca, nije sve što se Topnika tiče tako crno. Recimo, klub je upravo obnovio lukrativni ugovor s glavnim sponzorom Emiratesom, čiji će logo za 150 milijuna funti i dalje imati svoje mjesto na dresu, ali i na pročelju velebnog stadiona.

Riječ je o drugom najunosnijem sponzorskom ugovoru nakon onog kojeg je Manchester United potpisao sa Chevroletom i koji na snagu stupa od sljedeće sezone. Dakle, novca će biti, netko očito još uvijek vjeruje u Wengera i društvo, sad da je samo još kupiti kakvoga vrhunskog igrača i vitrinu popuniti ponekim naslovom.

Bez obzira na kritike, Topnici su minulog tjedna svladali Montpellier i osigurali još jedno proljeće u Ligi prvaka, a iz toga dvoboja valja izdvojiti trenutak koji je Engleskog pacijenta natjerao na duboko promišljanje o životu.

Poput Keanua Reevesa, koji se jednog dana probudio u želatini i iz glave izvukao USB kabel, pogodak Lukasa Podolskog i njegova sličnost s pogotkom Georgea Grahama iz 1970. godine natjerao me na pomisao da je život tek niz istovjetnih trenutaka koji se poput zvuka s oštećene gramofonske ploče iznova i iznova ponavljaju, a da toga najčešće nismo ni svjesni.

Ako vam video nije dovoljan dokaz, sjetite se Krune Jurčića. I uzmite crvenu pilulu, ako ste hrabri.

Ostanimo još trenutak na Emiratesu, gdje nam je baš lijepo i ugodno i vratimo se na utakmicu s Montpellierom posljednji put, gdje su navijači obiju momčadi pokazali kako praćenje utakmice s tribina zna biti poseban doživljaj.

Dio tribine s francuskim navijačima u jednom je trenutku eksplodirao od oduševljenja, kao da je Montpellier postigao pogodak, no riječ je samo o francuskoj inačici navijačke dosjetke "let's pretend we scored a goal". Nakon što su inicijalno oduševljenje popratili s čuđenjem, i domaći su se navijači pridružili slavlju.

Nekoliko paragrafa iznad spominjao sam crvene i plave pilule, no nogometni svijet već godinama pokušava odgovoriti kakvih se točno pilula i kakve boje nagutao Joey Barton. Nepobitna je činjenica da nam najbolji huligan među nogometašima i najbolji nogometaš među huliganima nedostaje u Premier ligi i da mu želimo što brži povratak iz francuskog okruženja, koje ne razumije i ne zna na pravi način cijeniti njegov genijalni um i povremene psihopatske, asocijalne i nasilne ispade.

Video koji slijedi je, srećom, biser kakav se rijetko viđa i genijalne je, a ne psihopatsko-nasilne prirode. Naime, Barton je u nedjelju napokon debitirao za Marseille i već nakon 22 minute u svom stilu zaradio žuti karton, no uspio je do kraja utakmice ostati na travnjaku i pomoći svom klubu na putu do pobjede nad Lilleom.

Nakon utakmice, međutim, na konferenciji za medije progovorio je engleskim jezikom s čudnom primjesom francuskog naglaska. Nedugo zatim na Twitteru je pojasnio kako francuski novinari imaju problema s njegovim liverpulskim naglaskom, te dodao kako će odsad govoriti engleskim jezikom, ali uz francuski naglasak poput likova iz popularne humoristične serije "Allo, Allo".

Nije mi poznato razumiju li ga francuski novinari sada bolje ili lošije, no Barton je otišao toliko daleko da je svom jeziku smislio i ime i nazvao ga bartonskim. Potom je tim istim bartonskim jezikom francusku ligu nazvao – dosadnom. Ovotjedni dragulj od videa upotpunio je spiker Sky Sportsa Jim White, koji je nakon priloga o Bartonu i sam progovorio bartonski. Uživajte.

A nije ni Kirsty Gallacher za baciti...

Cijelu je Englesku proteklog vikenda zalijevala obilna kiša, što i nije vijest u zemlji koja 90 posto dana u godini ne vidi sunce, no kada ta kiša počne smetati izvedbi nogometaša, u ovom slučaju vratara, tada je to materijal za Engleskog pacijenta.

Mokar travnjak i skliska lopta najveći su neprijatelji čuvara mreže, a dvojica su se ovog vikenda potrudila pronaći svoje mjesto u našoj sudačkoj nadoknadi. Riječ je o Simonu Mignoletu i Aliju Al-Habsiju, a nama preostaje jedino da se naslađujemo njihovim mukama, kad već nemamo drugog posla u životu.

Tko imalo prati nogomet, tada zna da je Mario Balotelli u životu zaradio niz žutih, ali i crvenih kartona. Većinu njih je i zaslužio, no tu i tamo nađe se jedan kojega siroti Mario dobije ni kriv ni dužan.

Jednog takvog zbog navodne simulacije i pretjerivanja u sudaru s Davidom Luizom dodijelio mu je sudac u derbiju na Stamford Bridgeu, a ponovljene snimke zapravo pokazuju da je Balotelli popriličnom silinom naletio na strateški postavljeno rame brazilskog braniča.

Svjestan sam da će me mnogi navijači Manchester Uniteda zamrziti što im pokazujem sljedeći video, no moram ostati dosljedan i ovakvim se nonsensima izrugivati u jednakoj mjeri u kojoj bih se izrugivao svakom drugom klubu. Predstavljam vam video spot indonezijske grupe Nidji, prema kojoj Saša, Tin i Kedžo djeluju poput Rolling Stonesa.

Ne znam tko je tim dječacima dozvolio ulaz na stadion, još manje znam tko je natjerao Rooneyja i društvo na pojavljivanje u spotu (dobro, znam, sponzori su ih natjerali), no boljih smo nogometnih budnica znali čuti i od Gorana Karana, a imale su i više smisla i poveznica sa sportom o kojemu navodno pjevaju.

Za kraj - modni trenutak. Ako ste navijač Liverpoola, tada vjerojatno već posjedujete košulju koju krasi slika Anfielda i ne skidate je sa sebe dok se ljudi u sredstvima javnog prijevoza ne počnu mrštiti i palcem i kažiprstom stiskati svoje noseve kad se nađu u vašoj neposrednoj blizini.

Dolaskom hladnih dana vjerojatno ste shvatili kako ćete teško pregurati zimu samo u košulji, pa spas dolazi direktno iz Liverpoolove trgovine. Osim košulje, sada je moguće kupiti i jaknu s istim motivom. Savršena odjevna kombinacija, kako za poslovne sastanke, tako i za svadbe i ostale svečane prigode.

Slika 1 od 1.

Zaboravimo sada na navijačke sklonosti i prijezir prema suparniku, uhvatimo se za ruke i uživajmo u vrhunskim pogocima. Ako ne vrhunskim, onda barem onima koji su zaslužili biti među najboljih pet. I ne zaboravite, nova premierligaška uzbuđenja čekaju nas već večeras.

  • Sportnet Klub
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Lomax   03.12.2012. u 19:37
    a bogme i čovjek koji ne drži do svojih riječi.ima i on svoju cijenu.
    Lomax
    Bravo majstore!Pišeš gluposti!
    +3
  • Dalmatinac88   02.12.2012. u 20:44
    Ajde moj pacijentu lova ja danas broj 1 i amen! Malo je još faca ka šta su Gerrard, Giggs, Del Piero i sl., a biti će ih još i manje
    Dalmatinac88
    Bravo majstore!Pišeš gluposti!
    +4
  • El capitan   30.11.2012. u 15:37
    Da sranje... očito nisi pravi navijač kluba. Ja sam slučajno nedavno pričao sa jednim od ljudi koji bi se i geografski i psihički mogli svrstati u takve i ovo sa Benitezom je točno druga stvar koju ne može prožvakati u vezi Abramovića (prva je Wilkins). Za naslove prvaka i titulu iz CL-a je... [cijeli komentar na forumu]
    El capitan
    Bravo majstore!Pišeš gluposti!
    +2
  • kiki_musampa   30.11.2012. u 00:13
    Uz Evu Carneiro, svatko bi htio biti igrač Chelsea na kojem je napravljen grubi prekršaj......Marine, hvala ti na svakotjednoj inspiraciji...!
    kiki_musampa
    Bravo majstore!Pišeš gluposti!
    +7
  • Anton Aus Tirol   29.11.2012. u 13:42
    Nekada sam bio veliki navijač ovoga kluba a sada je predmet poruge a sam je Abramobič kriv,želim ona stara vremena natrag Vremena Zole Hasselbainka Ranieria ovo sve je čisto sra...
    Anton Aus Tirol
    Bravo majstore!Pišeš gluposti!
    +7
Marin Vuković a.k.a. Engleski pacijent iz nepoznatih razloga zasad još nije hospitaliziran uz dijagnozu kronične ovisnosti o engleskom nogometu. Sve dok je tomu tako i dok uspijeva izmaknuti ruci pravde i ljudima u bijelom s čudnom košuljom na kopčanje straga, trudit će se ponuditi vam vedru (ponekad i oblačnu) stranu engleske Premier lige, bez podilaženja čitateljima koji ga, čast i slava iznimkama, uglavnom ne vole.

Prethodne kolumne

Operacija uspjela, pacijent...
24.04.2013. 15:11
I konje udaraju, zar ne?
17.04.2013. 11:28
Nogomet je nije volio, niti je ona marila za njega
10.04.2013. 11:44
"Mala, složi listić, sve suprotno od onoga kako ovdje piše!"
03.04.2013. 12:45
Super Frankie Lampard: od autogola do praga vječnosti
20.03.2013. 13:00
Vulkanski pozdrav pameti
13.03.2013. 12:30
Sve je lakše kad si mlad
06.03.2013. 12:20
Sposobnost, inteligencija, skromnost i poniznost
27.02.2013. 11:57
Sretan što se rodio, ponosan na sve ostalo
13.02.2013. 12:23
Dobar dan, dragi prijatelju...
06.02.2013. 12:21

LJESTVICA

1Chelsea 4+912
2Southampton 5+610
3Aston Villa 5010
4Arsenal 5+49
5Swansea City 5+29
6Manchester City 4+37
7Tottenham 4+27
8West Ham  5+17
9Hull City 506
10Liverpool 5-16
11Manchester United 4+35
12Everton 4-15
13Leicester City 4-15
14Stoke City 5-15
15Sunderland 5-14
16QPR 5-84
17Burnley 5-33
18Newcastle 5-63
19Crystal Palace 4-32
20WBA 4-52