Inter se uspio držati u egalu s Dinamom čak sat vremena, ili preciznije – do ulaska novopečenog reprezentativca Sammira. Ante Čačić više nije mogao čekati da mu momčad otključa bravu Intera, poslao je na teren najboljeg nogometaša lige, a ovaj je već za dvije minute namjestio pogodak Puljiću, a potom i odradio važnu ulogu kod Čopovog pogotka koji je potvrdio Dinamovu pobjedu. Sedmi pogodak Čopa ove sezone, dobar nastup Puljića i novih dobrih 15-ak minuta za Alena Halilovića najvažniji su raspleti za trenera Čačića iz susreta koji je Modre ostavio na plus 7 ispred najbližeg pratioca, Slaven Belupa.

Na redu je – "drugi svijet". Što je zaprešićkom Interu 10.000 kuna, to je PSG-u milijun. Nakon čuvanja Gorgieva i Matka, Dinamo čekaju Ibrahimović i Pastore. Nije baš za ozbiljnu usporedbu, pa nisu ni Dinamovi izgledi kao ni Dinamova očekivanja.

Nije velika tajna da PSG dolazi u Zagreb kao veliki favorit i da će sve osim sigurne, rutinske pobjede Parižana, bez obzira što oni nisu u takvoj formi kakvu bi vlasnici željeli, bilo veliko iznenađenje. Dinamo je svjestan da mu se mora poklopiti puno detalja kako bi prekinuo crnu seriju u Ligi prvaka, a uz objektivnu razliku u kvaliteti, Modri iza sebe nemaju pozitivnu potporu s tribina koja bi im pomogla odigrati na malo višoj razini. Štoviše, u zaista otužnoj situaciji, igrači "kupuju" gledatelje novcem. Svojim ili klupskim, nije previše ni važno.

Kako je na terenu teško naći razloge zašto bi Dinamo baš protiv jakog PSG-a upisao bod ili nekim čudom tri, argumente je lakše pronaći u drugima. Ako može Cluj, ako može Anorthosis, ako može BATE... zašto ne bi mogao i Dinamo? Nerijetko vidimo kako mali iznenadi velikoga, pa se u Maksimirskoj nadaju da to može biti ove srijede baš Dinamo. No, ta iznenađenja ne padaju s neba, potrebno je odigrati na pravi način – disciplinirano, strpljivo, koncentrirano, inspirirano, pametno, požrtvovno. A sve to je u rukama Dinama, a ne velikih brojeva ili Fortune.

Više od 20.000 "neizlječivih ovisnika" još je jednom pokazalo da "propast' moredu svi cari i kralji, ma 'Ajduk će ostat!" U vrijeme kad malo toga ima trajnu i opipljivu vrijednost zbog koje su se tolike mase ljudi spremne žrtvovati i "otkinuti od usta", Hajdukova vojska navijača još je jednom pokazala koliko snage nosi u sebi.

Nažalost, još je jednom potvrđeno kako je Hajduk "svjetski prvak" u nesrazmjeru između navijačke i igračke kvalitete. Bez obzira što je rezultat ove sezone u drugom planu, a financijska konsolidacija, pa ako baš hoćete i - goli život - u prvom, teško je bilo još jednom gledati tihu i depresivnu povorku od dvadesetak tisuća fanatika kako pognutih glava napušta poljudske tribine. Ljubav navijača prema Hajduku je neupitna i vječna, ali nije uvijek laka.

Bilo je po završetku utakmice u kojoj je Istra odnijela puni plijen s Poljuda i razočaranja i ljutnje, ali puno manje nego neke tihe sjete i tuge, koja se baš uklopala u ambijent maglovita splitske noći. Bez obzira na svu ljubav, prkos i očajničku potrebu za optimizmom, velika većina od tih dvadesetak tisuća fanatika otišla je kući uz pitanje "hoće li Hajduk ovo uspjeti prebroditi?"

Hajduk je protiv Istre mogao povesti iz nekoliko prigoda u prvom dijelu, vjerojatno bi tada puno bolje prošao. Jer, kako je vrijeme prolazilo, a rezultat bio nepovoljan, sve je više do izražaja dolazilo neiskustvo i nedostatak i vođe i neke ekstra-klase koja bi nekim svojim potezom riješila susret. Tipa Ibričić ili Vukušić. Nije ni ovog puta Hajduku pomogao prekid kojeg su bakljama i dimnim kutijama prouzročili njegovi navijači u 60. minuti. Doista je teško razumjeti tu potrebu za "dimljenjem" u situaciji kad Hajdukova momčad pokušava pritisnuti protivnika i kad je svaka kuna klubu zlata vrijedna. Ni jedan od onih dvadesetak tisuća navijača koji su došli na stadion kako bi pomogli Hajduku nije "dao mandat" da njegov novac umjesto Hajduku ide za plaćanje "dimnih kazni". A barem nekoliko tisuća kupljenih ulaznica "izgorjelo" je u dimu te bakljade iz 60. minute.