Rijetko kad je Hajduk s manje euforije i nestrpljenja ulazio u novu sezonu. A opet - novi, mladi i nepoznati Hajduk i ovog će četvrtka na poljudske tribine privući dvadesetak tisuća gledatelja i to po "tržišnoj" cijeni ulaznica. Čudan je taj hajdučki svijet, toliko pun ožiljaka, pljuski i razočaranja u posljednjim godinama, a opet toliko vjeran i željan boljeg, pravog, velikog Hajduka.
Nažalost, većina će za to u sljedećih mjesec dana imati samo jednu prigodu. I to zbog još jednog Hajdukovog "automazohizma". Naime, prva prvenstvena utakmica, i to baš gradski derbi protiv Splita, odigrat će se pred praznim tribinama, umjesto pred novih dvadesetak tisuća gledatelja i stotinjak tisuća eura inkasa. Umjesto da se utakmica kazne odradi u finišu prošle sezone protiv Lokomotive ili Lučkog, besmislenim inatljivim guranjem "žalbe na žalbu" Hajduk je sam sebi prilijepio još jednu kaznu, uz onu koju mu je odrezao HNS.
Novi čelni čovjek splitskog kluba Marin Brbić, koji će ovog tjedna i službeno zasjesti za kormilo poljudskog broda, još je jedan u nizu onih koji su najavili kako imaju "čarobni štapić" za spašavanje hajdučkog broda od potonuća. Ono što ga čeka je silan posao, na svim klupskim razinama, potvrđuje to i ptrehodni odlomak, i pokušaj "poslaganja" svega onoga što njegov prethodnik Hrvoje Maleš nije uspio. I sve to uz brojnu i nemilosrdnu opoziciju koja se iz anonimnosti jedva čeka narugati i nasladiti još jednom neuspjehom. To je, nažalost Split. To je, nažalost, Hrvatska.
Dok Brbić tek "snima stanje" čekajući da mu Gradsko vijeće službeno uruči vjerodajnice, pred vratima ga već čeka prvi veliki problem za predsjedničku inicijaciju. Obitelj Sharbini.
"Dragulj hrvatskog nogometa", koji je pompozno u jesen 2009. doveden iz Rijeke, dovevši sa sobom i brata u najskupljoj kupovini u Hajdukovoj povijesti, već mjesecima se sprda i s Hajdukom i sa svojom nogometnom karijerom. Malo je ozlijeđen, malo uvrijeđen, malo pošteđen, malo bi ostao, malo bi otišao, malo bi piškio, malo kakio. Već četiri mjeseca traje ruganje kao da nije riječ o profesionalnom nogometu u kojemu postoje ugovori, prava i obveze. I ogromnom novcu.
Anas Sharbini posljednji je put na svom radnom mjestu viđen 25. ožujka, kad je Hajduk u Poljudu pobijedio Cibaliju 1:0. Od tada je počela njegova "igra skrivača". Hajduk u Koprivnicu, Anas u Split. Hajduk u Split, Anas u Rijeku. Hajduk u Bad Reichenhall, Anas na Grobnik. Hajduk u Međugorje, Anas u Split.
Poruke javnosti, ali što još više zapanjuje - svom matičnom klubu s kojim ima ugovor još čitavu jednu sezonu, šalju se "anonimno", u izjavama koje jedan za drugim citiraju mediji bez konkretnog izvora komu je što zapravo rekao. Anas navodno poručuje kako "više neće igrati za Hajduk", otac i menadžer Jamal, javlja kako "ima ponudu kojom će Hajduk biti zadovoljan", samo brat Ahmad šuti i čeka gdje će ga dalje put odnijeti u svojstvu "babysittera" sad već 25-godišnjem "zaigranom klincu".
Sharbiniji nekom čudnom silom drže Hajduk "u šahu", a iz Hajduka šute, trpe i čekaju. Čudno, jer ako je već u slučaju Marina Tomasova otvoreno poručeno kako "Hajduka nitko neće ucjenjivati" i to "plaćeno" žrtvovanom potencijalnom odštetom za 25-godišnjeg Zadranina, zbog čega se trpi i tolerira ovakav odnos obitelji Sharbini prema Hajduku?
Naravno da je riječ o novcu i o namjeri da se za "promašenu investiciju" barem nešto utrži, međutim - zar isti slučaj nije bio i s Tomasovom? Tadašnji tvrdi stav novog Nadzornog odbora uglavnom je primljen s odobravanjem jer se s druge strane nalazio "nepoželjni" Reno Sinovčić s uistinu čudnovatim zahtjevom da se Tomasovu ugovorom garantira broj nastupa.
No, kako je onda ovo višemjesečno ruganje Anasa Sharbinija s Hajdukom prihvatljivo? Zašto Reno Sinovčić "neće ucjenjivati Hajduk", a Jamal Sharbini može? K tome je Tomasov izvršavao sve svoje obveze, a Anas Sharbini, igrač koji još ima čitavu godinu ugovora s Hajdukom, nije odradio ni jedan trening s Hajdukovom momčadi ovog ljeta, nego je samo poručio kako "radi individualno u Rijeci".
Zamislite da se Leo Messi javi Barceloni iz Argentine i kaže kako "neće dolaziti na pripreme nego će individualno raditi u Buenos Airesu"?
Opravdanje za Anasovo ponašanje ne postoji. To profesionalac, a on je profesionalac i to vrlo, vrlo, vrlo dobro plaćen, ne radi. Nije dobio nekoliko zadnjih plaća? Pa? Ima valjan ugovor s Hajdukom, potpisan i ovjeren, neće mu splitski klub ostati dužan sve i da želi. Malo je onih koji se od Hajduka nisu naplatili prije ili kasnije. K tome, klub koji mu je u protekle tri sezone isplatio više od milijun eura plaće, trpio njegovu ćudljivost i od njega dobio tek poneki "bljesak", zasigurno je zaslužio i bar malo lojalnosti. Naravno, u teoriji. Ne dobija Hajduk lojalnost ni od nekih koji se busaju o "hajdučka prsa" i kunu u bijeli dres, pa pobjegnu čim zašuška nešto više negdje drugdje, pa neće ni od Anasa kojeg za Hajdukov dres ne vežu nikakve emocije. Ali veže ga ugovor.
Isto je tako teško pronaći opravdanja i za Hajdukovo ponašanje u cijelom slučaju. Posebno nakon poruke koje su i javnosti i svojim igračima poslali u slučaju Tomasov. "Selektivno djelovanje" neće uvjeriti ni navijače, ni buduće igrače da više "nema zaje***cije" i da igrač Hajduka nešto mora i vratiti, a ne samo uzimati. Ako se žele nametnuti nova pravila ponašanja i odnosa prema Hajduku kao instituciji, ne može se u jednom slučaju biti tvrd i principijelan, u drugom popustljiv i šutljiv.
Ako je suditi po informacijama iz "klana Sharbini", novi predsjednik Brbić dobit će na stol ponudu kojom će Hajduk "biti zadovoljan". Hoće li doista biti tako ili će novi čelnik Bilih odmahnuti glavom i prstom pokazati Sharbinijima prema svlačionici - znat ćemo uskoro. Ne treba isključivati ni tu soluciju, iako Sharbinije nakon svega rijetko tko uopće želi opet vidjeti na Poljudu. Ali tko zna što donosi sutra.
Kad su braća Sharbini prelazila iz Rijeke u Hajduk stekao se dojam kako je mnogima na Kantridi laknulo. Tek danas je i Hajdukovcima jasno zbog čega je bilo tako. Rijeka je pristojno naplatila "muke po Sharbinijima", a u Hajduku će biti sretni ako iz cijele priče izađu barem "na nuli".
Nekoć jedan od najvećih potencijala hrvatskog nogometa uz svo tetošenje, progledavanje kroz prste i strpljenje nije se uspio prometnuti u igrača koji bi Hajduku donio "jackpot" kako u trofejnom salonu, tako i na računu.
Za razliku od Nike Kranjčara i Senijada Ibričića, koji su uz sličnu pompu i velika očekivanja kupljeni za ozbiljan novac i iza sebe na Poljudu ostavili poneki trofej, ponešto novca i zauvijek otvorena vrata kako u klubu, tako i među navijačima, Anasa Sharbinija zauvijek će pratiti etiketa "promašene investicije". A njegov "opus" Hajdukovi će navijači nastojati što prije - zaboraviti.