Da Barcelona svih ovih godina nije to što jest, danas bi
oduševljenje njihovom prezentacijom na Santiago Bernabeu bilo puno
veće. Posjed lopte je relativna i ne nužno posebno značajna
kategorija, ali ipak... 73 posto posjeda!? Usred Madrida? Protiv
Cristiana Ronalda, Josea Mourinha, protiv madridskog Reala i
po svemu što viđamo ove sezone - protiv druge najbolje svjetske
momčadi. To je fascinantno i nevjerojatno.
Koliko Barcelona mora biti tehnički, taktički i trkački bolja od
Reala da ostvari takvu dominaciju? Jer nije njena dominacija samo
tih nevjerojatnih 73-27, omjer kakav United ne može ostvariti protiv
Wigana ni Dinamo protiv Cibalije, pa čak ni Real protiv Dinama.
Njena dominacija očituje se u udarcima, u prigodama, u kornerima, u
akcijama, dodavanjima, apsolutnoj terenskoj superiornosti u svakom
segmentu igre. Presing, trka, prekidi, kretnje, što god želite! Real Madrid ne može protiv Barcelone odigrati više od
"jedne i pol kontre", ne može spojiti tri dodavanja u Barcinoj
polovici terena. Real Madrid!
Od trenutka kada je Josep Guardiola sjeo na klupu katalonskog
kluba, Barcelona igra isto. Zapravo, to je laž - Barcelona je od
tada itekako evoluirala, napredovala, i danas je još bolja nego tada
u tehničko-taktičkom smislu, iako motiv mora barem za jedan posto
pasti nakon toliko uspjeha. No, Barcelona je ista u tom smislu da
dominira i da niti u jednoj utakmici - uključujući one rijetke koje
izgubi ili ne pobijedi - ne ostavlja ni miligram prostora za pitanje
"tko je ovdje bolja momčad?".
Barcelonu će mnogi okititi naslovom najbolje momčadi svih vremena.
Neke brojke su tu, neke nedostaju (primjerice uzastopni naslovi u
Ligi prvaka), dojam je tu, komplimenti su tu. Barcelona je sigurno u
toj diskusiji, a ta rasprava ionako nema jasno rješenje jer nikada
neće ova Barcelona zaigrati protiv Michelsovog Ajaxa ili
Peleovog Brazila ili neke druge velike momčadi.
No, u posljednjih 30 godina nogometa koji je itekako evoluirao, niti
jedna momčad u kontinuitetu od tri i pol godine nije bila tako
superiorna, tako dominatna i tako dobra.
Lako je to smenuti s uma. Lako je nekada od drveta ne vidjeti šumu.
Može čovjek pomisliti "ovo je dosadno, već viđeno". Može se čovjek
izgubiti u onim zavjerama s Uefom ili u nekim optužbama, često
Mourinhovim, vezanima za suđenje. Može mnogima zasmetati
Busquetsova ili Alvesova gluma.
Može se od utakmice do utakmice analizirati neka sitnica, neki
jedanaesterac, neki karton, neka stativa. Neki Barcelonin remi, ili
neki Barcelonin poraz.
Ali svako malo treba se podsjetiti "velike slike". Znam da je
dosadno. Znam da svima kojima Barcelona nije u srcu to već ide na
živce. Znam da više nije zanimljivo čitati jedne te iste ode.
No, priznajte, fascinantno je.
Prošlog sam vikenda u nekoj reklami NFL play-offa na pet
sekundi okrenuo na Barceloninu utakmicu. Carles Puyol,
stoper, u tom je trenutku kod protivničkog šesnaesterca petom
odigravao loptu desno na krilo za Gerarda Piquea. Drugog
stopera. U nekoj drugoj utakmici to bi bila slučajnost. U utakmici
Barcelone, to je bilo nešto sasvim normalno.
U sinoćnjem ogledu protiv Reala više puta smo imali prigodu gledati
susret iz kamere potpuno okomite na igralište. I možda bi
Barcelonine utakmice trebali češće tako prikazivati. Iako nisam
mislio da je to moguće, nakon gledanja utakmice iz te perspektive
Barcelonina točnost izvedbe i tehnička briljantnost još je dojmljivija.
Kako se kreću kao momčad tako dobro? Kako su dodavanja tako točna, a primanja savršena?
Kako Iniesta tako štopa loptu, kako Xavi tako vidi
linije dodavanja, kako Sanchez tako dobro osjeća prostor,
kako Messi radi sve što radi? Odakle Alvesu tolika energija i odakle Abidalu golgeterska hladnokrvnost Raula?
Kako je Guardiola u nogometu u kojem je već sve izmišljeno potpuno
"izašao iz kutije" i postavio sustav s "lažnim devetkama i
desetkama", sustav u kojem nema napadača i u kojem su istodobno svi
napadači? Kako jedino Barcelona ima hrabrosti igrati tako otvoreno i
ne odstupiti od tog stila čak i kada je apsolutno svjesna da joj se
može dogoditi da Pique ostane na brisanom prostoru sam protiv
Cristiana Ronalda? Tko danas prihvaća takav rizik u utakmicama s najvećim protivnicima?
Kako mogu nametnuti svoj stil svakome, bilo gdje i bilo kada? Možda
je potrebno 10 minuta, možda 20 ili pola sata, ali i Real i
Manchester United i Milan i apsolutno svi drugi prije ili kasnije
uđu u taj mlin i ne znaju iz njega izaći. Kako baš nitko, niti jedan
trener i niti jedna momčad, nemaju odgovor na ono što igra
Barcelona? Govorimo o Mourinhima, Realima, Fergusonima, Manchesterima ovoga svijeta.
Barcelona čak nema ni loš dan. Ima utakmica u kojima ne pobijedi, u kojima svoju dominaciju ne okruni pogocima ili u kojima njen otvoreni sustav rezultira ponekim primljenim pogotkom previše, i očigledno, ne odigra svaki puta kao u finalu Lige prvaka. Ali Barcelona u svakoj utakmici dominira i igra svoj nogomet. Baš u svakoj. Barcelona se gušta, dodaje, poigrava, nadigrava, izigrava, odigrava. Zanimljivo je da Barcelonin trening uvelike počiva na "ševi", jer upravo to Katalonci rade svojim protivnicima.
Tri španjolske, dvije europske, dvije svjetske krune – tko još broji Superkupove i Kupove – i devet pobjeda u 13 utakmica protiv Reala. Uz jedan poraz, onaj u lanjskom Kupu kralja. To je Pepov učinak. Ne u 20 godina, već u tri i pol. Nestvarno.
Guardiola ne zna za poraz u Madridu, Bernabeu kao da je drugi dom za njegovu momčad. Protiv trenera koji je u Chelseaju i Interu rušio rekorde domaće nepobjedivosti. Protiv najtrofejnijeg kluba na svijetu. Protiv igrača iz svjetskog vrha. Nestvarno.
Real je, shvatljivo, frustriran. Kao i ostatak nogometnog svijeta. I u tomu nema ništa loše, jer čak i Barcelonini navijači žele pravu konkurenciju, protivnika koji će zahtijevati još više.
No, način na koji je Pepe izrazio svoju frustraciju nije prihvatljiv na nogometnim igralištima. I sramota je za klub koji se naziva "kraljevskim":
Priznali su to čak i madridski dnevnici poput Marce gdje kolumnist Santi Segurola nije osudio samo Pepea za primitivni ispad i gaženje Messijeve ruke već i Mourinhov Real za pristup nogometu u ovim derbijima:
"Madrid je preko ograde bacio cijelu svoju povijest birajući ovakav odvratan stil, koji nije donio niti jednu korist. Pepeova prisutnost u sredini terena donijela je jadni Real koji je razočarao, jer španjolski nogomet pamti puno madridskih generacija koje su s manje talenta učinile stvari težima za Barcelonu. Klub je kupio najbolje igrače na tržištu – za što? Da bi igrali kao nevažna, neukusna momčad."
Teške riječi, posebno s obzirom na pet bodova prednosti u Primeri, što bi Real, ako nastavi protiv "manjih" momčadi igrati kako do sada igra, mogao zadržati i konačno vratiti naslov prvaka u Madrid.
Ali frustracija, tuga, osjećaj nemoći koju osjećaju Kraljevi i njihovi navijači čak i u trenutku dok vode u ligi svjedoče da im je Barcelona ovoga trenutka – kao i protekle tri godine – nedodirljiva.
Mourinho nije naviknuo gubiti ni taktičke ni psihološke ratove, no u Španjolskoj ih za sada od Guardiole redovito gubi. Real ima kompleks Barcelone koji se s Mourinhom samo produbio, lica Realovih igrača pokisnu čim prime pogodak. Mourinhu ne ide ni s visokim presingom ni s jako plitkom formacijom, Barcelona na sve ima odgovor, a kako su primjerice prekidi pokazali – Barcelona uvijek ima i nešto novo u rukavu.
U skladu sa svojom tako jednostavnom, a opet tako genijalnom pas igrom, Xavi je ponudio jednostavno, a opet genijalno objašnjenje Barcelonine dominacije: "Igramo na način koji nam omogućuje da uvijek znamo što trebamo raditi ovisno kako igra protivnik."
Daleko od toga da je Mourinho krivac za Realove poraze od Barcelone. Guardiola ima bolje igrače na raspolaganju, koji s k tomu puno duže zajedno, koji imaju ugraviran ovaj stil igre u svoje gene i koji su zbog te katalonske veze bliži, privrženiji jedan drugomu nego zvijezde skupljene s različitih strana svijeta u Madridu.
Portugalski stručnjak napravio je golem posao s tom momčadi. Real je goropadna, efikasna, ozbiljna momčad koja itekako ima karakter, kao što je primjerice pokazao trijumf na Mallorci.
Ali Pepe kao da je gaženjem Messija "pečatirao" Realovo priznanje – u nogometu vam ne možemo parirati. Možemo vam samo rukom pritisnuti glavu (Coentrao na Messiju), možemo vas s leđa opaliti po koljenu (Carvalho na Messiju), možemo vam namjerno nagaziti na ruku, ali to je to. Pepeov potez ne samo da je ispod razine "Kraljevskog kluba" već je možda i krunski dokaz Mourinhu i Realovim čelnicima – ovaj razbijački stil ne samo da ne donosi uspjeh protiv Barcelone, već odnosi respekt nogometnih poznavatelja koji se sjećaju Di Stefanovog ili Zidaneovog, Figovog, Ronaldovog Reala. Pepeov potez možda je znak da Real, ako je već sada Barcelonin period – a svaka nogometna era ima svoj kraj, pa tako i Barcina – svoju kožu može prodati i igrajući gospodski, napadački, kraljevski nogomet, a ne ovaj Pepe-Diarra-"ajmo zabit na kontru"-AMB kolor nogomet.
Bila je to samo još jedna nogometna utakmica. Relativno nevažna, uostalom, u Barceloni će prvi priznati da već za tjedan dana mogu ispasti ako se Realu poslože stvari u uzvratu.
Ali u tomu je stvar. Realu, ili bilo kojem protivniku Barcelone do daljnjega, dok će ovu momčad voditi Guardiola, dok će u njoj španati Xavi, Iniesta i čudesni Argentinac, dok će u njima ostati motiva uveseljavati nogometni puk, morat će se "poklopiti" ako želi pobijediti.
Jer, bolji od Barcelone neće biti.
I da se vratim na početak, nakon tri i pol godine hvalospjeva, nemoguće je izmisliti nešto novo i puno boljim autorima od mene. Ali ako se Barceloni još uvijek da pružati ovakve nogometne simfonije, onda je najmanje što možemo reći – voljeli Barcelonu ili ne – svaka čast.