U tradicionalnom izboru Sportskih novosti za sportašicu i sportaša godine ni ove godine ni sekundu nisam razmišljao. Blanka Vlašić i Ivica Kostelić. Nemam nikakvih primjedbi na to što je u izboru HOO-a trijumfirala Blankina i moja sugrađanka Ana Zaninović. Simpatičnim sekama želim da obilježe naredne godine istim sjajem kojim su ga obilježavale Janica i Blanka. Ali za mene je Blanka još uvijek daleko iznad svih svojih "konkurentica".
Vrteći hrvatsku sportsku priču iz 2011. godine, primjetio sam kako sam zapravo iznenađujuće malo pisao o Ivici i Blanki. Dijelom zbog toga što skijanje i atletika nisu moji "izvorni" sportovi, pa se ne volim previše miješati u "stručnu problematiku". Nikad u životu nisam stao na skije, u mom kraju definicija zime nije snijeg, nego bura, a s obzirom da sam lingvistički "puritanac", riječi lauf, haklanje ili štrajf me iživciraju puno prije negoli Ivica uđe u startni blok pa onda još nervozniji čekam hoće li pobijediti utakmicu. Ma koju utakmicu, Ivice, sine? Gdje ti je lopta? Komu si zabio gol?
Ili recimo to skakanje preko letvice. Kako laiku objasniti da je razlika između 208 i 210 centimetara toliko velika da u nju stane sav znoj, sva krv, sva napetost ovoga svijeta? I što to Blanka nakon svakog skoka mora ići pitati svog vjernog druga Bojana Marinovića? Pa ženo, djevojko, kraljico, preskočila si tu letvicu sto dvadeset šest tisuća puta u svom životu, imaš sve korake u glavi, znaš svaki milimetar koji trebaš ugaziti, u glavi si taj skok izvela sto puta prije negoli si napravila prvi korak na zaletištu. Što će ti jadni čovjek više pametno reći?
Ivica o svom skijanju stalno govori u pluralu. Blanka o svojim skokovima u kondicionalu. Ivica stalno nešto svira, Blanka stalno nešto pleše. Ovaj reklamira neke sarme, ova vodu. Ivica ovo, Blanka ono...
Priznajem, za to dvoje mladih ljudi imam posebno mjesto u srcu. Poštovanje prema njima i njihovim karijerama teško ću ikad uspjeti do kraja iskazati. Njihovo šampionsko srce nešto je što se rijetko rađa.
Nekima su dosadili stalni hvalospjevi na njihov račun, a to je tako nepravedno. Nekima kao da su dosadili njihovi silni uspjesi, titule, medalje i počeli su ih uzimati "zdravo za gotovo". "Da, dobro, Ivica je opet pobijedio, pa što? Blanka je preskočila samo 205? Ma nikad ona neće skinuti svjetski rekord."
Pokoriti svijet u sportovima u kojima je razlika između šampiona i gubitnika jedna stotinka sekunde ili jedan preskočeni centimetar. Pokušajte trepnuti tako brzo, pokušajte izmjeriti koliki je centimetar na visini od dva metra. Toj miliseknudi i tom centimetru Ivica i Blanka posvetili su sav svoj život. Zbog te miliseknude i tog centimetra i mi se osjećamo dobro i mi se osjećamo dijelom njihovog uspjeha i mi se radujemo kad se na jarbol podiže hrvatski stijeg, a suze ocakle njihove oči dok pratimo taktove Lijepe naše.
Ono što posebno fascinira kod Ivica i Blanke i njihov šampionski karakter koji im ne dozvoljava opuštanje, samozadovoljstvo ili "usporavanje". I Ivica i Blanka ostvarili su sve svoje snove. I Ivica i Blanka najbolji su na svijetu u onome čime se bave. I svejedno idu dalje. Svejedno imaju motivaciju. Svejedno se dižu u cik zore, tjeraju svoja tijela preko granica izdržljivosti. Dokazuju i sebi i drugima što znači imati srce šampiona.
Scenu u kojima polomljeni, golobradi dječačić iz bolničkog kreveta s kilogramom vijaka u koljenima govori kako će biti olimpijski pobjednik do Ivice Kostelića gledali smo samo u sladunjavim američkim sportskim dramama. Scena u kojima uplakana djevojka najavljuje kako na Svjetsko prvenstvo "ide s jednom nogom jer to ne može gledati na televiziji", pa se vrati se s medaljom oko vrata, sliči završnici kultnog Karate Kida u kojemu glavni lik i sa slomljenom nogom pobjeđuje svog protivnika i ulazi u legendu. Karijerama Ivice i Blanke ne treba nikakva dramatizacija. Niti izmišljeni happy end.
I nemojte da vam bude dosadno slušati ili čitati o Ivici i Blanki. Nemojte da vam bude teško čestitati im i pokazati poštovanje. Nemojte njihove uspjehe doživljavati kao nešto uobičajeno i kao "staru vijest". Jer tek kad ih ne bude shvatit ćete čemu ste svjedočili.
Puno je oni koji se mogu nazivati uspješnim i velikim sportašima. Ali malo je onih koji zaslužuju epitet šampiona. Za Ivicu i Blanku uistinu ne postoji bolja riječ koja bi ih opisala. Šampion. I nema boljih ljudi za otvoriti još jednu novu sportsku godinu...