Prvi pogled na skupinu bio je oduševljavajući. Malta, Latvija, Gruzija, Izrael, Grčka - to ćemo preskočiti bez velikih naprezanja. No, "napregli" smo se, posebno u Tbilisiju i Pireju, posumnjali u poštenje i domoljublje naših reprezentanata, postavili neka pitanja koja se dosad nisu postavljala. I posumnjali.
Nije problem kritizirati, niti itko realan i dobronamjeran može ikad reći da je "ono" u Gruziji i Grčkoj bilo dobro. Koja je korist od umotavnja nelijepe istine u lijepi ukrasni papir? Činjenica je da su igrali loše, da su izgubili dvije utakmice u jednim kvalifikacijama, da je Slaven Bilić u nekim situacijama izvlačio poteze koji se nisu diomali racionalnima, čak ni razumnima.
Međutim, postoji ogromna razlika između kritiziranja i pljuvanja. Postoji ogromna razlika između ukazivanja na pogreške i vrijeđanja. Postoji ogromna razlika između realnog sagledavanja stvari i nerealnih očekivanja i standarda koje mnogi "pljuvači" ne nameću sebi, ali zato žele nametnuti svima ostalima. Postoji ogromna razlika između želje da nešto bude bolje i potrebe da nešto bude gore.
Ne treba ići daleko, dovoljno je zaviriti na internetske forume. Poslije Pireja su se pisale tisuće i tisuće stranica "onih koji su sve znali", dok je poslije Istanbula i posebno Zagreba broj stranica na istim temama neusporedivo manji.
Što se to dogodilo ovom svijetu i ovom društvu, da više uživa u tuđoj nevolji, nego vlastitom uspjehu? Kad gube, onda su "oni". A kad pobjeđuju, onda su "mi".
Hrvatska je tijekom ovih kvalifikacija znala igrati loše i za te je izvedbe zaslužila kritike. Prvu "meč loptu" u Pireju smo propustili, pa smo ih kritizirali. Na drugu u Istanbulu smo zabili takav servis-as da se protivnik nije uspio ni mrdnuti, kamoli reagirati. Set i meč smo mirno i autoritativno dovršili u Zagrebu, proslavili plasman na Europsko prvenstvo, ali nekima opet nije bilo dovoljno.
Još dok je trajao slavljenički vatromet na Maksimiru, jednog je tipa s djetetom zaustavio novinar HTV-a i upitao za dojmove. "Malo smo razočarani jer smo se ipak smrzavali i očekivali smo pobjedu". To je bilo prvo što je izašlo iz glave tom tipu. On je, pazite, razočaran, jer se "ipak smrzavao, a nismo pobijedili". To što smo se plasirali na Europsko prvenstvo, što smo odigrali jednako kvalitetnu, tek manje efikasnu utakmicu od one u Istanbulu nije mu bilo dovoljno. Jer nije se čovjek zabavio. Možda da sljedeći put uz nogometaše na travnjak istrče i žongleri? Mađioničar? Striptizeta? Oblomir Gombalo?
Primjer tog tipa zapravo je primjer stanja svijesti današnjeg hrvatskog društva. Umjesto da sa sinom uživa u trijumfu, maše zastavom, čestita ljudima koji su u njegovo ime ušli među 16 najboljih u Europi, tip je demonstrativno otišao s tribina jer se "smrzavao, a nisu pobijedili".
Onaj tko istinski razumije nogomet, siguran sam, reći će kako se hrvatska nogometna izvedba u Istanbulu i Zagrebu nije dramatično razlikovala. Samo što smo u Istanbulu pogađali, u Zagrebu nismo. U 180 minuta Hrvatska je potpuno nadigrala i uvjerljivo pobijedila najtežeg mogućeg protivnika kojeg je mogla dobiti u dodatnim kvalifikacijama. U 180 minuta ta Turska samo je dvaput ugrozila naša vrata. Jednom iz nedosuđenog zaleđa, drugi put udarcem s 25 metara. I to nije bilo dovoljno zabavno?
Oprostite, ali meni je jako zabavno što je i treći put u tri pokušaja u dodatnim kvalifikacijama hrvatska nogometna reprezentacija pokazala karakter i mentalitet pobjednika. Jako mi je zabavno što nam jedna ozbiljna reprezentacija, s ozbiljnim trenerom, nije došla ni blizu. Jako mi je zabavno što je cijela država dobila barem nešto pozitivno u narednih šest mjeseci, što nema veze s korupcijom, izborima, suđenjima ili nezaposlenošću. I jako mi je zabavno što bi sve reprezentacije u našem okruženju rado bile na našem mjestu.
Crnogorce je Zlatko Kranjčar doveo "pred vrata raja", ali ga nisu pustili da ih kroz njih provede. Bosnu i Hercegovinu je Miroslav Blažević u prošlim kvalifikacijama učinio ozbiljnom reprezentacijom, ali su držali da je netko drugi mogao još i više. Slaven Bilić je dobio priliku učiti na svojim pogreškama. I naučio je. Hrvatska je i dalje najozbiljnija nogometna reprezentacija ovog dijela Europe. I pritom nikako ne mislim samo na reprezentacije iz nekadašnje SFRJ.
Cijela Hrvatska će se do lipnja zabavljati sastavljanjem "idealna 23", menadžeri će sa svih strana nuditi svoja "najbolja rješenja", a hrvatski će nogometaši opet biti zanimljivi(ji) europskoj nogometnoj tržnici. Manekenke će opet davati ocjene koji im je nogometaš najzgodniji, estradne "dvorske lude" opet će se natjecati tko će sklepati tupaviju "navijačku himnu", svatko tko drži do sebe na svom će blogu, Facebooku ili čak mediju slagati svoju "idealnu postavu". Kažu da će profitirati i hrvatsko gospodarstvo. Nije bilo zabavno? Eto vam zabave na tone. Hrvatska je opet na putu svojih "zvjezdanih staza".
"Pošto je bila radilica, Sedma je imala bolji vid od većine ljudi i nadmoćnu fizičku snagu. Bila je otpornija na ozljede i mnoge vrste zračenja. Nakon odvajanja od Kolektiva Sedma se suočila sa mnogim izazovima te joj je prelazak bio težak..."
To između ostalog kaže Wikipedija za Sedmu od Devet.
Bila je radilica kao Darijo Srna. Imala je bolji vid od većine ljudi, kao Luka Modrić. Nadmoćnu fizičku snagu kao Ivica Olić. Bila je otpornija na ozljede i mnoge vrste zračenja kao Eduardo da Silva. Suočila se s mnogim izazovima kao Slaven Bilić, kojemu je posebno težak bio prelazak iz kvalifikacija za EP 2008. u kvalifikacije za SP 2010.
Od jučer i hrvatska nogometna reprezentacija ima svoju "sedmu od devet". "Nadigrali smo ih u svim segmentima i zasluženo idemo na Europsko prvenstvo, gdje nam je i mjesto". Reče nakon intergalaktičke bitke bitke onaj "koji je imao bolji vid od većine ljudi".
Sedmo veliko natjecanje za Hrvatsku od devet mogućih. Poljska i Ukrajina, naša Sedma od Devet.