Peras je, to je opće prihvaćeno, bio najbolje što se Ciboni dogodilo proteklih godina i dakako da su mnogi a priori u glavi zacrtali da Radulović ne može nastaviti istim putem. Posebno ne bez Gordona, Tomasa, Andrića i još jednog dobrog dijela prošlosezonskog rostera.
No, domaći susreti protiv dobre Olimpije i još boljeg Fenerbahčea pokazali su da je Radulovićeva Cibona zadržala puno dobrih navika, ako već nema istu kvalitetu. Napadački koncept uvelike se promijenio zbog odlaska Gordona i Tomasa, ni obrana vjerojatno neće biti tako čvrsta kao lani, no - borbenost je tu.
Cibosi su protiv Fenera bili u igri do posljednjih napada isključivo zahvaljujući želji i srcu - kao i lani, Vukovi su se bacali za svaku loptu, osvojili gotovo svaku "ničiju" i grizli u svakom posjedu. Kada vide da igrači lete u reklame kako bi spasili vjerojatno izgubljenu loptu, navijači na to reagiraju i zato je Draženov dom bio u jednom od najboljih raspoloženja proteklih godina.
Bez obzira na sve očigledne manjkavosti u sastavu.
Među brojnim problemima aktualnog rostera, dva su baš bolno vidljiva. Prvi jest da Radulović nema dubinu - teško je sa sedmoricom igrača pobijediti desetoricu, a to će posebno teško biti kada nestane početne svježine. Radulović nema širok izbor, jasno je da u euroligaškoj utakmici Vragović, Vrbanc, Filipović ili Smajlagić ne mogu igrati ozbiljnije minute. U tom svjetlu, Radulović se jamačno veseli povratku Marina Rozića i Jure Lalića kao ozebao suncu, s još dva kvalitetna igrača ta momčad ipak će dobiti na prijeko potrebnoj širini.
Drugi je problem da Cibona ima samo jednog playmakera, s time da i taj jedan nema iskustvo igranja u Euroligi. Rok Stipčević nije naučen igrati košarku na ovom nivou, posebno ne 40 minuta po utakmici - obrambeno je klimava karika, nije sjajan šuter, a morat će igrati košarku karijere da bi Cibona bila konkurentna u Euroligi. S ovakvom minutažom Rok bi mogao izgorjeti, a Vragović za Euroligu još nije spreman. Radulović garantira da će do Božića mladi play biti koristan za barem desetak minuta u pravim utakmicama, što bi olakšalo posao Stipčeviću.
Ako ovim problemima dodamo da je protiv Fenerbahčea svoju najlošiju utakmicu u dresu Cibone odigrao Marcus Johnson, da Mario Delaš nije mogao pogoditi najotvorenije šuteve na svijetu i da je Bojan Bogdanović - proklamirano prvo ime Cibone ove sezone - bio jako dobro čuvan, posebno u drugom dijelu, postavlja se pitanje - kako je uopće Cibona bila tako blizu pobjede?
Odgovori: obrana, borbenost, Radošević, Pašalić, Zubčić.
Cibona je zaustavila Tomasa na sedam poena, Lavrinovića na šest, samo su Kinsey i donekle Roko Ukić uspijevali u kontinuitetu zabijati Ciboni.
Iako u centimetrima i mišićima teško mogu parirati centarskoj liniji Fenerbahčea (baš je nedostajao Lalić), Radošević, Pašalić, Delač i - kao najveće iznenađenje - Tomislav Zubčić srcem i pameću nadigrali su Lavrinoviča, Turkcana i društvo. A to puno govori ako se pogleda vrijednost imena Cibonine i Fenerove visoke linije.
Leon Radošević ušao je u lanjsku sezonu kao prilična nepoznanica, no borbenošću i radom se kod Perasovića izborio za značajnu minutažu. No, Radošević nije na tome stao, razvijao je različite aspekte svoje igre i danas je drugi najvažniji igrač Cibone, što se ne tako davno činilo prilično nevjerojatnim. I samo je dokaz koliko se može učiniti radom. I dalje ga krase borbenost i dobar napadački skok, ali on danas ima vrlo pouzdani šut s poluodstojanja, inteligentno kompenzira manjak visine i kilograma protiv većih centara, zna blokirati protivnika i zna bolje završiti akcije ispod koša. Dakako, njegova centarska tehnika, posebice ona leđna, zahtijeva još puno rada, ali Radošević je zaista daleko dogurao od početka prošle sezone.
Dvoboji protiv Olimpije i Fenerbahčea pokazali su i "tragove života" kod Tomislava Zubčića. Od toga da je Zubčić "talentiran" Cibona nema puno koristi, Raduloviću treba da taj talent pokaže nešto i na terenu. Zubčić je konačno to i učinio, shvativši da se u košarci ne živi od "meke ruke", već i od prljavih poslova - od svakog skoka, od svake osvojene ili (ne)izgubljene lopte. Protiv Fenera je bio najbolji skakač Cibone, dodao je dvije osvojene lopte, jednu blokadu i upravo je iz tih statističkih kategorija stekao samopouzdanje za solidan napadački učinak. Od Zubčića nitko ne očekuje da napadački predvodi Cibose, ali ako će iz utakmice u utakmicu davati ovakav doprinos u obrani i skoku, onda će njegova karijera konačno krenuti uzlaznom putanjom kakvom bi prema talentu i trebala.
Za Cibonu bi bilo sjajno da takve emocije u sebi pronađe i Mario Delaš kako bi u budućnosti bio puno korisniji nego što je bio protiv Fenerbahčea. Dakako, i Delaš i Zubčić i Radošević su mladi igrači kod kojih je teško očekivati kontinuitet kvalitetnih igara, ali može se i mora očekivati kontinuitet - borbenosti.
Iako je Amerikanac, pa bi po "vokaciji" trebao biti među nositeljima igre, i Marcus Johnson je u ovoj kategoriji mladih igrača. Johnson se do sada svidio, radi se o košarkašu koji zna svoje limite, koji je atletski i obrambeno kvalitetan, koji ima dobar skok i koji u napadu uglavnom ne izvodi ono što ne zna. Johnson je doveden za relativno mali novac što znači da su u Ciboni znali da on neće nositi napad ove momčadi, pa i s njim treba biti strpljiv baš kao i s domaćim košarkašima.
Kada su vam nositelji igre Bogdanović, Radošević i Stipčević, jasno je da se radi o momčadi koja je lišena velikog iskustva. Zato će povratak Rozića puno značiti za momčad, ne samo jer se radi o najboljem Ciboninom defanzivcu već i lideru.
No, ako je "oduzeta" po pitanju iskustva i trenutne kvalitete, Cibona ima dvije stvari koje će privući gledatelje i na naredne utakmice (ako ih nastavi pokazivati): srce i (domaći) talent. Zagrepčani će podržati Cibonu i u porazima (kao i sinoć), dok god znaju da imaju zbog čega doći. Motiv više svakako je i situacija u kojoj se trenutno nalazi Cibona, navijači žele momčadi dati do znanja da su uz nju, ako već nisu uprava, Grad, sponzori i još tko sve ne, a ima svoje prste u sadašnjem crnilu koje okružuje Toranj.
Radulović je nastavio tamo gdje je Perasović stao. Bilo bi licemjerno očekivati jednako dobre rezultate kada su oni Perasovićevi - s boljom momčadi - bili proglašeni maksimalnima, ali nastavljen je razvoj mladih igrača i nastavljena je neobična situacija u kojoj se momčad koju klub praktički ne plaća bori za taj klub više nego mnoge skupocjene momčadi po Europi. Uključujući, recimo, Fenerbahče.
Teško je to objašnjivo, ali za borbenost Ciboninih igrača kao da je dobro da ih se ne plaća, kao da igraju za neke buduće ugovore (realno) ili kao da igraju za grb koji predstavljaju (idilično).
Besplatni, ali borbeni. Mladi, ali hrabri. Ponovno je to Cibona koju se isplati gledati, bez obzira što će se tijekom godine nagomilati frustracije nakon Stipčevićevih promašaja, Delaševih koraka ili Radoševićevih prekršaja u napadu. Neće biti bitno, dok god se momci bacaju u reklame spašavajući lopte...