Bukurešt se za Hajduk ipak pokazao previsokom preprekom, a tamošnji Dinamo još težim protivnikom od onoga s kojim se "bili" moraju hrvati tijekom cijele godine. Tri komada u mreži splitske momčadi ne daju puno nade da se u uzvratu može napraviti iznenađenje, makar treba biti iskren i priznati da rumunjski predstavnik nije ničim posebno iznenadio ili oduševio.

Bolje izgubiti 1:3, nego 0:2, reći će neki. Sličnom logikom možemo konstatirati i da je u stvari dobro kad te golub "blagoslovi" s visine, jer zamisli samo da krave imaju krila.

Hajduk u uzvratu treba zabiti "samo" dva pogotka, što s obzirom na prikazano u Bukureštu i nije nemoguće. Problem je u drugom dijelu zadatka koji kaže - ne smije se primiti ni jedan. Nakon viđenog u dvije utakmice protiv ozbiljnih i organiziranih inozemnih protivnika (HSV i Dinamo B.), tko to ima volju gurnuti ruku u vatru da su Hajdukovci sposobni izdržati bez primljenog pogotka u uzvratu na Poljudu?

I smiješno i žalosno je djelovala Hajdukova zadnja linija u početnih pet minuta utakmice u Bukureštu. Dok su se Režić, J.Buljat, Maloča, Strinić, Vejić, Andrić i M.Ljubičić (izbrojite ih još jednom!) uštimavali, dogovarali, dovikivali i poslagivali, Rumunji su ih hvatali na spavanju, izbušili i izvarali kao da su se splitski defanzivci skupili i prvi put upoznali ispred stadiona Dinama pola sata prije otvaranja kapija.

Kad u momčadi imaš tri stopera, dva braniča defanzivnih zadataka i dva zadnja vezna defanzivnih sklonosti, a u prvih pet minuta dozvoliš protivniku tri "zicera", što drugo reći nego da je ta momčad - neozbiljna. Zar je moguće drugačije titulirati grupu nogometaša koju triput na isti način u pet minuta probije isti igrač (Gabriel Torje), a još pet puta tijekom utakmice dozvoli da ih protivnik prevari brzim izvođenjem prekida i stvore opasnost pred vratima?

Defanzivni dio momčadi bio je blago rečeno - užasan, a nije se proslavio ni Hajdukov jedini standardni hrvatski reprezentativac, vratar Subašić. Nezaliječena ozljeda ili jednostavno manjak koncentracije, navijaču Hajduka posve je svejedno. Ponešto je Subašić i obranio, skinuo je nekoliko teških lopti, ali za kiks iz 39. minute teško će se još neko vrijeme "oprati".

Prema naprijed Hajduk ovog puta, začudo, i nije izgledao toliko "mutav". Ibričić i Anas Sharbini u nekoliko su navrata namučili rumunjske stopere, ali na ovakvoj utakmici, u kojoj se dobije jedna, dvije, najviše tri prigode za postići gol, još jednom se vidjelo koliko naši "plemeniti" igrači zaostaju za Europom. U nekoliko situacija i Ibro i Anas imali su dribling viška i kasnili u posljednjem dodavanju. Doduše, ovog puta im se i ne može previše zamjeriti jer uglavnom i nisu imali puno opcija s obzirom da je 90 minuta Hajduk igrao bez klasičnog napadača.

Čemu se nadati u uzvratu? Boljem izdanju obrane i ponekom čovjeku više u napadu. No, ako se ovako defanzivna momčadu Bukureštu nije mogla nositi s rumunjskim napadačima, kako očekivati da će moći u uzvratu kad ljudi ispred Subašića bude još manje? A k tome se u momčad Dinama vrati njihov kapetan Marius Niculae, kojeg zbog kartona nije bilo u prvom susretu?

Može li Hajduk proći? Može, naravno da može, jer Dinamo iz Bukurešta ničim nije oduševio, niti iznenadio. Nije to momčad pred kojom se unaprijed trebaju "skinuti gaće". Međutim, s obzirom na već poznate mane Hajdukove momčadi, ponajviše nemogućnost održavanja taktične discipline i koncentracije tijekom svih 90 minuta, prolaz Hajduka bio bi veliko iznenađenje.

Pa - neka nas iznenade. Neka Split bude Dinamova Europa, a ne Bukurešt Hajdukova.