Kako bismo Vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Više informacija ili zatvori obavijest.

Najveći hrvatski sportski podvig

U sklopu obilježavanja desetgodišnjice portala Sportnet.hr donosimo vam priču o nevjerojatnom uspjehu hrvatske skijašice na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju - Janica Kostelić i njene četiri medalje na američkom snijegu 2002...

Ante Kostelić tvrdio je još 1992. godine kako će Hrvatska imati višestruku olimpijsku odličnicu. Hodao je po redakcijama hrvatskih dnevnih novina, tražio financijsku pomoć od mnogih znanih i neznanih, no nitko mu tada, a tko bi im i mogao zamjeriti, nije želio pružiti ruku pomoći.

Janica Kostelić, Gipsov glavni entitet u dvanaestogodišnjem projektu stvaranja velike pobjednice, zbog toga je nastavila rasti i razvijati se u teškim, ponekad nemogućim i mnogima apsolutno neshvatljivim uvjetima. Zajedno s tri godine starijim bratom Ivicom po skijalištima je i ledenjacima većinom spavala u poznatoj Ladi karavan; u najtežim situacijama čak i pod vedrim nebom, na snijegu i u vreći za spavanje.

10 GODINA, TEKSTOVA

Kao dio obilježavanja 10-godišnjice portala Sportnet.hr, naši će vas novinari podsjetiti na 10, po našem izboru, najzanimljivijih sportskih priča od ožujka 2000. godine. Bilo je tu mjesta i za velike sportske uspjehe i za kontroverzne transfere i za tragične ozljede i za sudačke nepravde.

1. Goranov Wimbledon
2. Wembley
3. Zlatna Janica
4. Pakleni Portugal
5. Domaćinstvo rukometnog SP-a
6. Cicini Pjesnici
7. Purger u Hajduku
8. Hrvatski Davis Cup
9. Eduardova ozljeda
10. Lopovi u Beogradu

Promrzla i umorna svaki bi dan bez iznimke trenirala po dva puta, u svim vremenskim uvjetima i isprobavajući i učeći čak četiri skijaške discipline. Stariji Kostelić, poznati rukometaš i trener, želio je od svoje djece stvoriti kompletne skijaše, maksimalno ih očeličiti i pripremiti na ono najgore. Janica je često u takvim uvjetima znala reći da joj je dosta, željela je doma, u topli stan Medvedgradske ulice, na fine kolače mame Mice.

Česti su bili trenuci i kada je Ante htio odustati, dignuti ruke od svega i sa suprugom Maricom i djecom pobjeći daleko od svijeta mediokriteta, lažnih obećanja i konstantnog podsmjehivanja. Kada bi ih nestašica novca ozbiljnije pritisnula običavao bi krišom otići u kockarnicu u pokušaju da djeci priskrbi koju noć u hotelu, na toplom. Nekada bi znao dobiti čak i "velike" novce, za njihove prilike - zbilo se to u austrijskom kockarskom raju, Bad Gasteinu, kada je osvojio 12.000 šilinga.

Snježna kraljica, Janica, sa snijegom se prvi puta susrela u trećoj godini. Otac ju je stavio na skije želeći vidjeti ima li potencijala, a Janička je odmah pokazala kako je doista posebna - stalno je padala, rušila je čak i ostalu djecu, smetala prolazećim skijašima, ali nije lako odustajala. Bavila se i tenisom i rukometom, zbijala šale s odraslima, voljela je zadirkivati inače mirnog i staloženog Ivicu i - jesti, premda se to na njoj do 20. godine nije pokazivalo.

Kada je u ranim godinama slijedila brata u njegovim već "ozbiljnim" treninzima, više je voljela gledati prolazeće planinare i njihove ruksake, otići od njih i umiljavati im se sve dok ih ne bi toliko očarala da bi se ocu i bratu vratila s keksom ili komadićem kruha.

Čak i kada je s devet godina odlučila ozbiljnije se posvetiti skijanju, danas najbolja skijašica svih vremena, nije pokazivala pretjeranu sklonost ravnoteži i nikada viđenu simbiozu sa snijegom i štapovima. Otac Ante bio je očajan, već je gotovo izgubio nadu da će mu kćer postati vrhunska sportašica, olimpijska pobjednica. No da Janica ne bi već u ranim godinama dobila ispisnicu iz Skijaškog kluba Medveščak pobrinuo se tadašnji predsjednik Hrvatskog skijaškog saveza i zagrebačkog Ski kluba Ivo Drinković, koji je Antu nagovorio da se "strpi još malo, jer mala ima ono nešto".

Godine su prolazile, a Janica je, prema predviđanjima profesora Drinkovića, bivala sve bolja i bolja. U jednoj je sezoni u dječjoj konkurenciji pobijedila u sve 22 utrke u kojima je nastupila; premašivala je u izvedbama svoje starije suparnice iz Austrije, Švicarske i Slovenije za više od sekunde, osvajala najprestižnija natjecanja - trofeje Pinocchio i Topolino. Bilo je jasno da je rođena pobjednica.

BRŽA OD NAJBRŽE

Godine 1996. na trofeju Topolino u Italiji zbila se možda i najčudnija i najnevjerojatnija skijaška priča. Janica je na startu čekala svoj red - trebala je kretati pola minute iza svoje prethodnice, kako bi se natjecanje jednostavno požurilo (tako se prakticira i danas). Pjegava curica s kečkama konačno je krenula, ali je na izrovanoj i uništenoj stazi dostigla svoju prethodnicu i obišla je! Na koncu je morala ponoviti vožnju, još je jednom briljirala i u cilj ušla sa samo stotinkom zaostatka za pobjednicom. Bio je to dan kada su mnogi prvi puta čuli, ali i zapamtili Janičino ime.

Nakon ulaska na FIS utrke financijska se situacija Kostelića ponešto poboljšala, pa Janičko i Ivičko više nisu morali dane i noći prije utrka provoditi u šumi, u vreći za spavanje ili u Ladi karavanu. Janica je ostvarila prvu ozbiljniju pobjedu u superveleslalomu u Gerlitzenu, izborila se za nastup na Olimpijskim igrama u Naganu, te odmah postigla najbolji hrvatski rezultat na zimskim igrama u povijesti - bila je osma u kombinaciji. Sve to bez prisustva oca, koji je pavši u jedan usjek na ranijoj utrci, sklanjajući se pred nadolazećim skijašem, slomio nogu i bio primoran ostati u Zagrebu.

No bio je to tek početak, Ante Gips Kostelić jasno je prije 12 godina zacrtao plan stvaranja olimpijske šampionke, a glavni cilj nije bio Nagano već Salt Lake City 2002. U famoznim Kostelićevim dnevnicima, koje je Ante uredno vodio od samih početaka, no koji su mu kasnije ukradeni, pisalo je kako će "Janica 2002. biti vladarica svjetskoga skijanja i olimpijskih igara".

I bila je. Usprkos svim nedaćama i napose teškom padu na treningu spusta u St. Moritzu, koji je i velika Anja Pärson nazvala "najstrašnijim padom kojemu je svjedočila". U koljenu hrvatske snježne kraljice pukla su četiri od sedam ligamenata i Janica je morala propustiti čitavu sezonu. Švicarski su liječnici, koji su je operirali, govorili kako "možda više nikada neće stati na skije". Ozljeda je bila preteška, a oporavak je trebao biti dugotrajan i mukotrpan.

No Janica je ponovno dokazala kako je uistinu fenomen, vratila se na snijeg nakon samo nekoliko mjeseci. Ne, nije bila "izvanzemaljka", kako su ju mnogi, često i posprdno nazivali. Nije imala nadnaravne mogućnosti, niti je upotrebljavala "nedozvoljena sredstva koja nitko nije mogao otkriti" (da, neki su zajedljivi i poniženi suparnici i tako govorili). U pitanju je bila samo snažna želja, veća i jača od želje bilo koje druge skijašice ili skijaša. Bila je tvrdoglava i nikome nije popuštala - bila je to definitivno njezina glavna prednost. Često je i sam Ante znao prisnažiti. "Janica je pobjednica čiste glave i vruća srca. Konačni bi rezultat, veliki uspjeh, bio isti da je izabrala bilo koji sport. Vjerujte..."

Nakon teškog pada u St. Moritzu Janica se vratila u sezoni 2000./2001., međutim nitko ju nije shvaćao ozbiljno. Ipak, snježna je kraljica svima prkosila i na koncu na završnicu u švedski Are došla s realnim šansama za proboj na vrh i najavom: "Da mi je netko prije sezone ponudio deseto mjesto u ukupnom poretku, bez razmišljanja bih to prihvatila. Sada idem po sve."

Nikada ju nisu previše zanimala druga mjesta ili postolja. Vjerovala je samo u pobjede, u najveća dostignuća. Austrijanka Renate Götschl, s kojom se borila za najveću skijašku nagradu, Veliki kristalni globus, na koncu je pokleknula pred 19-godišnjim hrvatskim čudom i Janica je odnijela svoju prvu veliku, potpuno zasluženu titulu. Sada se mogla okrenuti glavnom cilju, kojemu je apsolutno sve u životu i radu Kostelićevih bilo podređeno - Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju.

Ipak, čak i nakon što je dokazala za što je sve sposobna i koliki talent i genijalnost još drži u sebi, mnogi su se podsmjehivali i rugali njezinim najavama o pokoravanju alpskog dijela natjecanja u Salt Lake Cityju. Višestruka olimpijska odličnica. Iz Hrvatske? Zemlje kojoj je skijanje i dan danas pomalo atraktivan i egzotičan sport; zemlje koja ima dva "prava" skijališta i veoma slabe uvjete za treniranje alpskih disciplina; zemlje koju većina zimske elite do pojave Janice Kostelić nije mogla niti pronaći na karti svijeta? Morate se šaliti...

Janicu i Antu boljela su sva ruganja, pa i tvrdnje da "izmišljaju bolesti kako bi prikrili eventualne neuspjehe". Janicu je, naime, u Park Cityju počeo ozbiljno napadati crijevni virus, pojavila se i viroza i na koncu je donesena odluka da propusti prvo ogledavanje alpinki na stazi Wild Flower - spust. Što bi bilo da je ipak nastupila, danas o tome ne želimo ni razmišljati.

IVICA I JANICA

"Janica je jedna, jedinstvena. Bila je apsolutna vladarica skijaših natjecanja - pobjeđivala je kada je poželjela, a gubila tek kada iz nekog razloga ne bi vjerovala u svoje mogućnosti. Ne sjećam se da je ženski sport ikada zabilježio takvu dominaciju", rekao je jednom prilikom Ivica o svojoj sestri. Janica i Ivica uvijek su se slagali, uostalom Ante je često isticao kako je "njihov odnos morao funkcionirati jer bi u suprotnom propao čitav njegov projekt." "Svađali su se, naravno, bili su to ratovi do istrebljenja. Janica je uvijek bolje prolazila u borbama, Ivo bi se povukao jer je bio mirniji. No Janica nikada, strašno je tvrdoglava. Nakon toga bi se sve primirilo i neslaganja su se riješavala mnogo staloženije." Janica je pak za svoga brata uglavnom upotrebljavala jednu, već poznatu rečenicu: "Najbolji je brat na svijetu, al' zna me i živcirati."

Prvi nastup, u svojoj najjačoj disciplini, kombinaciji, upriličila je na dan Valentinova, 14 veljače. Vrijeme je u Snowbasinu, ipak, ponovno (nakon što je prolongiralo održavanje ženskog spusta), pokazalo svoje ćudi i skijašice su bile primorane prvo odraditi dvije slalomske, a tek potom spustašku vožnju. Trebalo se na brzinu priviknuti na novi poredak, no Janici je to bio najmanji problem.

Hrvatska se skijaška heroina niz prilično ravnu i jednostavnu stazu spustila prva i do kraja ju nitko nije mogao ugroziti. Poslije prve joj se vožnje tek Njemica Martina Ertl uspjela primaknuti na pet desetinki zaostatka, Götschl je zaostala 1.06, Švicarka Marlies Oester 1.23 sekunde...

Druga je vožnja pak donijela još bolje Janičino izdanje i konačnih 1.10 sekundi bolje vrijeme od Ertl, 2.06 od Oester, 2.22 od Götschl... Spust je, po običaju, vrhunski odvozila potonja Austrijanka, vladarica brzih disciplina u to vrijeme, i sada je na Janici bio red da pokaže od čega je sagrađena. A ona nije razočarala. Jednim od najboljih spusteva u karijeri doskijala je do trećeg spustaškog i prvog mjesta ukupno. Slavlje je moglo početi, potekla je i suza, a kraj Janice su se učas stvorili i Ante i čitava reprezentacija... Slavilo se do dugo u noć.

"Ovo su trenuci u kojima je dozvoljeno plakati. Jedan je san dosanjan i možemo se probuditi", suznih je očiju govorio Ante Kostelić.

Janica je, već po svom običaju, bila nešto hladnija, opuštenija. "Mogao bi ovo biti veliki poticaj za ostale discipline. S dobrim rezultatima dolazi i samopouzdanje, a kada sam opuštena, onda je sve moguće. Presretna sam jer sam ostvarila san i kao da nisam svjesna onoga što se dogodilo. Zlatna je medalja moj poklon Hrvatskoj za Valentinovo."

Srebrna Götschl, koja nije baš navikla čestitati boljima, imala je priličnih problema s pronalaskom riječi. Uspjela je tek odati počast nevjerojatnoj djevojci iz Hrvatske: "Zadovoljna sam. Janici ne mogu ništa, nepobjediva je."

"Janica je dokazala da je u ovom trenutku mentalno jača od svih nas i samo joj mogu čestitati", rekla je Anja Pärson nakon što ju je Janica za gotovo sekundu i pol pobijedila u veleslalomu. Velika rivalka hrvatske skijašice nešto će kasnije izjaviti: "Treneri su me upozoravali na pjegicu s kečkama već nakon prve utrke u kojoj smo se srele. Mnogim se skijašicam u Svjetskom kupu Janica nije sviđala zbog ogromnog samopouzdanja koje je imala, želje i odlučnosti. Bile smo najveće rivalke tokom cijele karijere, ali nikada zapravo nisam imala veliku šansu. Frustrirala me činjenica da joj ne mogu parirati, makar svake godine radila sve napornije kako bih smanjila taj ogromni jaz. Ništa nije pomagalo."

Slijedila je utrka superveleslaloma. Janica je imala startni broj 19, što znači da je kretala kada su medalje praktički već bile podijeljene i glavne izglednice u cilju samo čekale konačnu potvrdu svojih uspjeha. No 20-godišnjakinja s kečkama koje su ju neumorno slijedile i vijorile se u zraku pri brzinama većim i od 140 km/h, ponovno im je pomrsila račune i za samo pet stotinki ostala udaljena od još jednog zlatnog odličja. Bolja je od nje bila tek Talijanka Daniela Ceccarelli.

Nakon toga skijašice su se iz Snowbasina premjestile u nešto udaljeniji Deer Valley, gdje su se trebale voziti tehničke utrke. Prvi je na redu bio slalom, disciplina u kojoj je Janica također slovila kao jedna od najvećih favoritkinja. U prilog hrvatskoj predstavnici išli su i uvjeti - čitavo je vrijeme utrke, naime, neumorno sniježilo, a guste su pahulje većini predstavljale ogromne probleme.

No, ne i Janici. Konačno se isplatilo ono čeličenje u najtežim vremenskim uvjetima, treniranje u danima kada su sve reprezentacije, bez iznimaka, ostajale u hotelima ili apartmanima. Janica je pobijedila u obje vožnje i okitila se još jednim zlatom. Novinarima je pritom rekla: "Tata mi je rekao da sada možemo kući. San smo dosanjali, sve što smo namjeravali učiniti, ostvarili smo. No, ja sam se usprotivila. Kada mi već tako dobro ide, zašto ne pokušati i u veleslalomu?"

Došao je, konačno, i taj dan. Janičin je startni broj bio 19 - nije to bila dobra pozicija za stazu u Park Cityju, koja je i ranije pokazala kako teško podnosi opterećenja i gotovo uopće ne zadržava optimalne uvjete za sve. No Janica se, kao Janica, time uopće nije zamarala. I prvu i drugu vožnju na stazi CB odradila je daleko najbolje, suvereno, i na koncu ostvarila jednu od najvećih razlika na četiri posljednjih olimpijskih smotri. Pred srebrnom Anjom Pärson prikupila je 1.32, a brončanom Sonjom Nef 1.66 sekundi prednosti.

Janica Kostelić, 20-godišnja djevojka iz Zagreba, sa Sljemena, tim je dosegom postala najtrofejnija olimpijka na jednom natjecanju najboljih zimskih sportaša i sportašica svijeta. Iza sebe je u daljini ostavila legende poput Karla Schranza, Rosi Mittermaier, Hanni Wenzel, Tonija Sailera, Jean-Claudea Killyja...

"Ne volim slavu. Uživam u onome što radim i nisam presretna s ostalim popratnim sadržajima, no i to se mora, što ću. Prije sam se teško nosila s pritiskom, no pred kraj karijere bilo mi je lakše."

O njezinom su fantastičnom uspjehu pričali svi svjetski mediji, a posebno američki. New York Times isticao je kako "na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju nije bilo niti jedne sportašice ili sportaša koji bi bio u kategoriji Janice Kostelić."

Prošli su dani kada bi Janica osvojila utrku Svjetskoga kupa, a organizatori za svečanu dodjelu medalja ne bi imali hrvatsku zastavu. U to je doba sama nosila stijeg u torbi za pancerice, no u Park Cityju je mogla izabrati bilo koju od 15 do 20 zastava kojima su mahali hrvatski navijači.

"Za Janicu je put do olimpijskog zlata bio više od potpune predanosti - prošla je kroz niz problema, padova i ozljeda. Za druge, dnevni trening traje četiri sata - za Janicu - barem dva puta duže. Ostali prolaze kroz vratnice 400 puta dnevno; Janica - 1200 puta."

Washington Post pak podsjeća: "Hrvati igraju tenis. Oni uglavnom ne skijaju - barem ne vrlo dobro. Do Olimpijskih igara u Salt Lake Cityju Hrvatska nikada nije osvojila olimpijsko zlato na zimskoj smotri."

Sijaset pohvala imao je i Los Angeles Times. "Janica je ušepala u ovo natjecanje s više ozljeda nego desetogodišnji veteran profesionalne lige američkog nogometa, no to je nije spriječilo da osvoji tri olimpijska zlata i jedno srebro", oduševljeni su Amerikanci.

Izdvojeno

  • Sportnet Klub
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • dark fighter   12.12.2013. u 15:20
    napustila skijanje sa 24 godine a taman je bila počela biti sve bolja u brzim disciplinama i vjerovatno bi postala i najbolja spustašica samo da je zdravje poslužilo još par godina....svejedno kako god postati legenda u 24 toj kapa do poda kraljice
    dark fighter
    Bravo majstore!Pišeš gluposti!
    +1
  • narada108   04.12.2012. u 23:24
    ovo je sto puta bolje neko wikipedija clanak o Janici i obitelji Kostelic
    narada108
    Bravo majstore!Pišeš gluposti!
    +6
  • kikinho7   04.05.2012. u 03:23
    janica je morala prekinuti karijeru u 25 g. zbog odstranjene polovice štitnjače. i mora piti tablete do kraja života. Sasvim logična odluka koju čine legende.
    kikinho7
    Bravo majstore!Pišeš gluposti!
    +11
  • planid   16.03.2010. u 08:41
    Janica je jedna i neponovljiva. Tek sad kad vise ne skija se vidi koliko su veliki bili njeni podvizi. Inace, clanak je nepotrebno patetican, vise podsjeca na bajku o Pepeljugi, umjesto da se koncentrira se na ono bitno. Mislim da bi u redakciji mogli razmisliti da ovakve clanke ubuduce ipak... [cijeli komentar na forumu]
    planid
    Bravo majstore!Pišeš gluposti!
    -8
  • bb11   15.03.2010. u 23:22
    Trebala se još skijati kad je već skoro na svim utrkama, ako može Anja Pearson može i ona.Onak barem iz zajebancije, a siguran sam da bi još koji put pobijedila.
    bb11
    Bravo majstore!Pišeš gluposti!
    +20