Dani, sati, minute i sekunde nezaustavljivo idu, sve prolazi, ali ne i ovaj osjećaj tuge i žalosti. To je ono što je zavladalo našim srcima nakon tog zadnjeg sučeva zvižduka. Osjećaj koji te obuzme, svjesni da je gotovo, da nećeš imati priliku pokazati da ti to znaš i možeš i da ti netko da još jednu šansu da bi uvjerila sve da se takva tekma neće ponoviti, da smo svjesne gdje smo pogriješile i da nam samo malo treba.
Ali ne. Gotovo je. Olimpijske igre za našu ekipu su završile 9. kolovoza 2012. i koliko god se svi oko nas, navijači, treneri, olimpijci trudili podignuti raspoloženje, ne ide to tek tako. Kada se nešto jako duboko zavuče u tebe, koliko god se ti trudio to zanemariti, znamo svi da treba vremena da se to savlada, tako i ovaj poraz. Treba nam samo malo da to sve sjedne na svoje mjesto.
Život ide dalje!!!
Život se sastoji od istine i laži, tuge i veselja, sreće i nesreće, pobjede i poraza i kad osoba prihvati sve to kao sastavni dio života i s tim krene dalje on je puno postigao u životu. Ulaskom u dvoranu ima jedna slika na kojoj piše "The important thing in the Olimpic games is not winning, but taking part. The essential thing in life is not conquering but fighting well".
Ponekad je nama to neprihvatljivo, ali dobivajući mnogobrojne poruke, čestitke o tome kako je velika stvar što smo uopće na Olimpijskim igrama, onda ima malo smisla. Jer koliko je sportaša koji cijeli svoj život podrede svojoj karijeri, a nikada nisu otišli na Igre, koliko sportaša sanja olimpijski san pa im se snovi ne ostvare, a naš eto je :). Ta poruka tada poprima sasvim jedan novi oblik.
Ovo što smo mi doživjele i što još dan danas proživljavamo to će ostati u uspomenama, sjećanje za cijeli život. To je nešto što se ne može kupiti, nešto što se riječima ne može dočarati, nešto jedinstveno i savršeno. Otići na atletski stadion i ispred 80 000 ljudi bodriti našu Sandru, otići na tekmu naših rukometaša ispred 15 000 ljudi i zapjevati "Samo je jedno u mom životu vrijedno", zatim gledati američku mušku košarku i vidjeti ta sva zakucavanja uživo, LeBrona Jamesa i Carmela Anthonyja, to smo doživjele jednom u životu i nikad više.
Svi sportaši, sve nacije i rase, svi smo isti, svi se borimo za iste stvari i svi živimo za ovo. I zato povlačimo izjavu da Olimpijske igre završavaju 9. kolovoza, jer one završavaju nama kao i svim ostalim sportašima 13. kolovoza kada napuštamo ovo selo.
Evo dok i ovo pišemo postajemo malo pozitivnije, :). Preostaje nam puno dana u Londonu do odlaska i pokušat ćemo to iskoristiti maksimalno. Sve te lijepe stvari koje smo doživjele u ovom selu, da nas malo podignu i poguraju da napunimo baterije za preostale dane, jer puno je toga što se u Londonu može vidjeti. Danas nam slijedi razgledavanje Londona, odlazak na polufinalne tekme žena, slobodni dani nam omogućuju da upoznamo London u dnevnom i noćnom izdanju, yeeeeee, pa popodne idemo do Big Bena, Buckinghamske palače i London Towera, a navečer, a što ćemo, idemo malo u noćni život da vidimo kako se zabavljaju Englezi :) i naravno podrška našim Kaubojima neće izostati. Bit ćemo svaku tekmu na istom mjestu, pjevati, bodriti i neka svi vide koliko nas ima :).
Ekipa naša draga nadamo se da vam nismo bile dosadne, da smo vam bar malo uspjele dočarati naše doživljaje, život nas sportaša na Igrama i da niste razočarani!! Ovim blogom se opraštamo od vas čitatelja! Zahvaljujemo se svima, a pogotovo našim Dicmjanima, Sinjanima i Otočanima, kraju iz kojeg dolazimo!!! Šaljemo vam veliku pusu iz Londona, uživajte gdje god da bili!!!!