Našim navijačima se uvijek tepa kako se radi o najboljim, najglasnijim i "najraspjevanijim" navijačima svijeta i šire okolice i to je normalno; nogomet, kao i svaki drugi sport, se igra zbog publike. Ukoliko gledateljima kažete da vam uopće ne trebaju i da samo "smetaju svojim deranjem" - imat ćete i sami manju plaću i premiju. Uostalom, nije uopće sporno kako je bila milina jučer doći na puni Maksimir za razliku od onoga kako inače zatrašujuće prazno izgleda, a čuje se tek čovjek koji pokušava prodati koštice i kikiriki.

No, bilo na tribina Maksimira 33 ili 33.000 gledatelja - (ne)realnost je jednaka. Nikada mi nije bilo jasno tko je to tako "razmazio" zagrebačku publiku? Zašto se u Maksimiru, Ledenoj (naravno, kada igra RK Zagreb) ili Ciboni priznaju samo pobjede? I to ne bilo kakve pobjede - nego one protiv najvećih. Cibona može napuniti dvoranu protiv Barcelone i CSKA s time da ako izgube - sljedeći put neće doći nitko. Zar nije žalosno da na utakmicu 16 najboljih momčadi Europe i to kada Cibona radi u nemogućim uvjetima, igrači i trener ne dobivaju plaću, a doslovno daju zadnji atom snage na terenu dođe 2.000 gledatelja i ne napuni dvoranu? Ne znam mogu li uopće reći da bi nogometni kolege od Rubija, Navarra i društva napunili Maksimir; "neću ići, tako i tako ćemo izgubiti", rezonirali bi mnogi.

Hrvatska nije dobila Grčku, a mogla je i (možda) trebala, no zviždati nakon pola sata jer je Vukojević s centra vratio loptu golmanu - stvarno nema smisla. Većini očito nije jasno kako funkcionira današnji nogomet u kojem je puno bitnije ne izgubiti nego dobiti. Naravno, svi bi mi htjeli same pobjede, no treba biti realan i remi Grčke i Gruzije ne gledati u stilu "ovi Grci niš' ne valjaju" nego "bome je i Gruzija dobra"; ovo drugo je puno bliže istini.

Grčka je posebna priča i radi se o ekipi koja će lakše uzeti bod Španjolskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj nego dobiti Švicarsku, Poljsku ili Gruziju i naravno da ih kao takve nije lako dobiti; posebno ne ako ste svjesni da je poraz, posebno u Hrvatskoj, ravan novom inozemnom zaduživanju ili propaloj turističkoj sezoni.

Nikako ovo nije opravdanje našim igračima za loših, dosadnih i tromih skoro cijelih prvih 45 minuta, no ovdje tema nije to nego (ne)realna očekivanja zagrebačke publike. Kada je to Dinamo "gazio" po Europi i doma te u ožujku igrao europska natjecanja? Zašto je tu postavljena letvica? Zašto se u Maksimiru ne znaju veseliti ulasku u skupine Europske lige nego se govori: "opet neće proći"? Pa da, vjerojatno neće, ali tako se ne gleda na stvari. Cibona je bila dvostruki europski prvak i zaista je veliki europski klub pa niti TOP 16 Eurolige, "košarkaška Liga prvaka", nije dostatan magnet; teško me netko može uvjeriti da se uz fantastičnu podršku Draženova doma Ciboni ne bi "zalomio" koji Final Four. Zagreb može napuniti Ledenu/Arenu tek od polufinala Lige prvaka i to ako igra protiv kluba u kojem ima barem dva naša, a rukomet je "jako popularan u Hrvatskoj". Jeste bili kad na prvenstvenoj utakmici? E to pak nije zanimljivo jer će sigurno Zagreb dobiti. Znači, nije zanimljivo kada se pobjeđuje, a bome niti kada se gubi. Stvarno zanimljivo, zar ne?

Ima li to smisla? Meni zaista nema i redovito se razočaram kada dođem na svoje mjesto u dvorani odnosno na stadionu i vidim - stolice. A bome se isto osjećaju i igrači...