Odlazak duše reprezentacije: Konačno zbogom ili samo doviđenja?

Bila je to jedna od češćih uzrečica na usnama štovatelja i navijača hrvatske rukometne reprezentacije tijekom reprezentativne karijere još jednog hrvatskog kapetana, koji će uskoro reprezentativni dres prepustiti mlađim naraštajima. Tako je barem i sam najavio.

Bila je to jedna od najvećih nada i ufanje u srcima gotovo svih Hrvata dok su na tribinama ili pred malim ekranima gledali reprezentaciju ili RK Zagreb kako se "muči" ili prelama utakmicu u njenim posljednjim trenucima.

Ali, u siječnju predstojeće godine, na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, nitko se od navedenih više neće moći nadati da će izmoreni hrvatski reprezentativci, nerijetko s puno ozljeda, izvući taj zadnji atom snage i dodati loptu Voriju, kako bi ponovno "otvorio" vrata suparnika i kako bi pokrenuo Hrvatsku kada zapne, motivirao suigrače povikom razjarena bika ili rasplamsao tribine neviđenom emocijom nakon postizanja pogotka.

Neće se hrvatski navijači, nažalost, moći nadati kako će Balić još jednim genijalnim potezom i dodavanjem izbaciti "pola obrane" pa će Vori "osušiti" golmana, ili će Lacković visoko vinut u visinu poslije "blok-deblok" akcije spustiti loptu za Vorijevo zakucavanje pod prečku Bittera, Omeyera, Šterbika...

A sve to iz jednog jednostavnog razloga - glavnog protagonista neće biti. No, nadamo se svi skupa, samo u Španjolskoj.

Njegovo ime je Igor Vori, hrvatski je rukometaš, kapetan, iznimno dobra osoba, simpatična pojava na terenu, pred kamerama ili privatno. Nikad nametljiv, uvijek raspoložen, nasmijan, spreman na zezanciju. Rukometaš koji je zadužio naciju, zadužio hrvatski rukomet - već sada - i igrač koji je preuzeo ulogu kapetana u jednoj od najvećih hrvatskih sportskih kolektiva u povijesti, u rukometnoj reprezentaciji, i to nakon odlaska legendarnog Pere Metličića, vjerojatno najvećeg kapetana u povijesti hrvatskog rukometa. A samim time čovjek koji je preuzeo i jednu od najnezahvalnijih sportskih uloga - naslijediti jednog od najvećih u ekipi najboljih.

Kapetanom je Vori ostao i u dobrim i u lošim vremenima, i u dobrim i u lošim trenucima za reprezentaciju. Uvijek karakteran, nikad arogantan ili prepotentan. Veliki pozitivac, veliki radnik, natjecatelj, emotivac - sportaš.

Duša reprezentacije.

Igor Vori pravi je zagrebački dečko, rođen 20. rujna 1980. godine u Sesvetama, najistočnijem zagrebačkom kvartu. Matični mu je klub RK Zagreb, u njemu je odrastao, tamo su ga naučili gotovo sve što zna, od tamo se uputio u rukometne visine, tamo se vraćao u teškim i sretnim trenucima i svoje karijere i svog kluba. Sportaš kojim se Grad Zagreb može, treba i mora ponositi.

Iz Zagreba se, nakon debija za klub davne 1997. godine sa samo 17 godina, odigravanja tri sezone i osvajanja tri hrvatska prvenstva te dva Kupa, uputio u inozemstvo. Imao je izlet na dvije sezone u Italiju, u kojoj je također osvajao titule u prvenstvu i Kupu, međutim, vratio se vrlo brzo u svoj Zagreb. Tada je stigla i sudbonosna te toliko opjevana 2003. godina te ogromna promjena u hrvatskom rukometu nakon više nego iznenađujućeg osvajanja Svjetskog prvenstva u Portugalu. Vori je također "zlatni" iz Portugala, iako nije mnogo participirao na parketu jer su ispred njega igrali i Renato Sulić i ponekad Božidar Jović.

No, hrvatska "devetka" brzo se kroz sjajne i dominantne igre u Zagrebu probila do reprezentacije; Lino Červar prepoznao je veliki potencijal i Vori je bio dio reprezentacije koja je 2004. godine u Ateni na vjerojatno najdominantniji način do tada stigla do zlata u nekom kolektivnom sportu. I to igrajući najljepši rukomet do tada viđen. Od te 2004. godine Vorijeva karijera počela je naglo ići uzlaznom putanjom.

2005. godine nakon još dvije sezone među Bijelim lavovima, Vori je otišao u giganta svjetskog rukometa, Barcelonu. U ASOBAL-u je proveo također dvije godine, ponovo se na poziv iz Zagreba odazvao, po drugi put u karijeri, i došao pomoći klubu u nastojanju da sve reprezentativce okupi i uklopi u jedan klub. No, nakon opet dvije sezone, 2009. zaputio se u Hamburg, u veliki HSV, s dosta repova i dosta naprasno te turbulentno, međutim, rijetko će mu tko to danas, poslije toliko toga što je dao i Zagrebu i reprezentaciji, moći zamjeriti.

S osobnom rasla je i Vorijeva reprezentativna karijera, nakon Portugala i Atene osvojio je srebro na SP-u u Tunisu godinu kasnije, 2009. u domovini medalju istog sjaja, ima dva europska srebra iz Norveške 2008. godine, odnosno Austrije 2010. godine te ovogodišnju broncu iz Srbije. Također, osim atenskog zlata ima i londonsku olimpijsku broncu. Osvajao je prvenstva i kupove Hrvatske, Španjolske, Italije, njemačke Bundeslige ( najbolje rukometne lige svijeta). Malotko se može pohvaliti takvim rezultatima, a da je, što je i najvažnije, participirao u svim svojim uspjesima gotovo uvijek od prve do zadnje minute. K tomu, još bio i ponajbolji igrač svake momčadi u kojoj je igrao. Svemu tomu može se pridodati i nagrada Franjo Bučar kao članu olimpijske reprezentacije te nagrada za najboljeg rukometaša u 2009. godini, vjerojatno svojoj najboljoj godini, u kojoj je bio i najbolji igrač svjetskog prvenstva po kojem je ostao zapamćen i zbog poteza u finalu.

No, uza sve uspjehe, kako privatne tako i reprezentativne, Igor Vori neće ostati upamćen (samo) po vrhunskim predstavama i svojoj igri. On nikad nije bio najveća zvijezda reprezentacije, nikad tako genijalan kao Ivano ili ubojit i atraktivan kao Mirza Džomba, nikad takav vođa ili kapetan kao Petar Metličić...

Ali, uvijek je i svugdje davao sve od sebe, bez štednje svog tijela ili suparnikovog, odradio je gotovo sva velika natjecanja za Hrvatsku unazad deset godina i skoro stalno igrao po 60 minuta. Bio je prvi u napadu i prvi u obrani, i na crti i na prednjem i na centarhalfu. Gdje god treba - samo da Hrvatska pobijedi. Trpio je i razne "ideje" pa s lijevog krila ulazio na svoju poziciju, zabijao je i lijevom i desnom, i okrenut leđima, u kontri i u padu, s crte, ali čak i s devet metara.

A igrao je i igra pivota - uz srednjeg vanjskog bez premca najtežu poziciju u jednom od najgrubljih i fizički najzahtjevnijih sportova današnjice, po mnogim istraživanjima i studijama najtežem sportu poslije vaterpola.

Igor Vori obilježio je dugo i plodno razdoblje hrvatskog rukometa, bio je duša ove hrvatske reprezentacije, ne samo kapetan. I iako je bilo mnogo boljih igrača od njega, koji su napravili i veće uspjehe, Vori je uvijek bio i ostao fajter. Stoga će osim po sjajnim predstavama ostati upamćen po požrtvovnosti, volji, borbenosti, a opet beskrajnoj pozitivnosti i simpatičnosti - osobinama kakve mogu krasiti samo istinski vrhunskog čovjeka sjajne osobnosti.

Kakav je čovjek bio na terenu i izvan njega najbolje opisuje i njegova vlastita izjava kada ga je jedan novinar upitao što je najvažnije za uspjeh u rukometu kao profesionalnom sportu. Tada nije naveo uobičajene odgovore poput mukotrpnog rada, volje, sreće...

Nego je ispalio: "Odricanje, odricanje i samo odricanje". A to je opis i njegove karijere i njegova života, bilo klupskog ili reprezentativnog.

I stoga, ali i zbog svega onog što je Hrvatska u njemu imala i još uvijek ima - doviđenja kapetane i vrati nam se što prije!