Premda je činjenica da su izabranici Slavka Goluže briljirali u ogledima u skupini i da su - posebno nakon uvjerljivih trijumfa nad
Južnom Korejom, Mađarskom i Danskom - izgledali i igrali najbolje na turniru, dok su se ostale reprezentacije "mučile". Međutim, statistika je
i tada, i nakon prve faze natjecanja, odnosno odigranih susreta u skupinama, a i na kraju čitavog turnira pokazivala drugačije.
Hrvatska napadački nije bila najbolja, iako je bila u samom vrhu. Nije imala najboljeg strijelca, a bila je u samom vrhu, isto je bilo što
se tiče i pojedinačnih i timskih značajki, čak ni u fair playu Hrvati nisu završili turnir kao najbolji, a iako je gotovo u svim
statističkim potkategorijama Hrvatska bila druga ili treća, skoro ni u jednoj nije bila onakva kakvom je se očekivalo - najbolja.
I time se nažalost nije moglo do zlata. Niti do borbe za njega.
U ponekim trenucima je izgledalo kako će u određenim dijelovima Hrvatska i po brojkama biti najbolja, u nekim je trenucima to i bila, no,
na kraju turnira - što se u krajnjoj liniji jedino i broji - Hrvatska gotovo ni po čemu nije bila najbolja i gledano prema "majci svih nauka"
zlato i srebro nije zaslužila. Barem ne ispred onih koji su te medalje osvojili - Švedske i Francuske.
A Kauboji su bili najbolji u...
Kao momčad hrvatski su rukometaši postigli najviše golova na olimpijskom turniru, njih čak 230 iz 382 pokušaja. Također su najbolja u postizanju
pogodaka bila hrvatska krila koja su 39 puta od ukupnih 70 bila precizna. S ostalih pozicija je hrvatska zaostajala, čak i u kontranapadima koji
su u globalu bili i više nego dobri. Najlošiji dio hrvatskog napada bile su vanjske pozicije i šut s devet metara, no čak je i u tome Hrvatska,
uz izrazito loš postotak šuta (što je i normalno za rukomet) bila četvrta na turniru (Iza Francuske, Islanda i Mađarske).
Najbolji su Hrvati bili i u asistencijama (130) što i ne čudi s obzirom na "liniju" uigranu u Gradu na Labi, njihove odlične partije tijekom cijelog
turnira izuzev ogleda s Francuskom te s obzirom na majstorije neponovljivog Ivana Balića, koje nisu bile viđene toliko često koliko je
prošlih godina znao biti slučaj, no, koje su i dalje bile fenomenalne i nevjerojatne.
Domagoj Duvnjak podijelio je nagradu za najboljeg asistenta Igara s brojkom od 35 istih na kontu, a drugi je "sretnik" uz Đakovčana
bio Šveđanin Kim Andersson. Iza njih dvojice ostao je Mađar Laszlo Nagy s jednom asistencijom manje. No, gledajući zajednički
golove i asistencije, Duvnjak je mnogo bolji od Anderssona jer je čak pet puta više tresao protivničke mreže - čak 32 puta.
Šteta što obrana nisu samo blokade, jer da jesu, Kauboji bi bili nenadmašivi. Visoka 6-0 obrana koja se lako pretvara u 3-2-1 i 5-1 obranu s
nekoliko rješenja za važne pozicije prednjeg i halfova, bila je izrazito sklona blokiranju udaraca na gol hrvatskih vratara. Hrvatska je s 47 blokada
bila uvjerljivo prva, a iza nje je ostala Švedska s čak 17 manje.
Najzanimljivije u cijeloj priči jest to da su Jakov Gojun i Drago Vuković zajedno skupili čak 25 blokada što je više od svih
reprezentacija kao ekipa, izuzev spomenute Švedske, potom Islanda te velikih Francuza koji su izjednačeni s hrvatskim centralnim bekovima. To je i
veliki dokaz kako blokade nisu obrana na osnovu čega je primjerice Gojun znao dobivati titule za najboljeg braniča prvenstava pored Dinarta,
Gillea, Kaspera Nielsena, Olivera Roggischa i sličnih - i to čak kada Hrvatska ne bi otišla do kraja.
U čemu su bili bolji drugi
Pojedinačno gledano, najbolji je strijelac turnira bio Šveđanin Niclas Ekberg, po vokaciji desno krilo. S 50 golova bio je bolji za jedan
zgoditak od Ivana Čupića, dok je s 44 gola na trećem mjestu ostao Islanđanin Gudjon Valur Sigurdsson.
Ivan Čupić je inače bio i najbolji igrač te najbolji strijelac turnira s najboljom realizacijom kod Hrvata i s daleko najviše pogodaka, naravno,
najviše ili gotovo sve svoje golove postigao je s krila ili iz kontre.
U postotku realizacije kao momčad Hrvatska je bila iza Švedske i Francuske pa čak i Islanda. Isto se dogodilo na vratarskim pozicijama gdje je
Thierry Omeyer bio timski i individualno "za koplje" iznad svih drugih vratara, a od hrvatskog para su bolji bili i Šveđani na čelu sa
Sjöstrandom.
Fair play postavio je Francuze na prvo mjesto ispred Hrvata, iako su Galski pijetlovi poznati kao dosta "prljavi" rukometaši u defenzivi.
Bolji od Hrvata bili su zbog manjeg broja isključenja, premda su imali više žutih kartona, a i, odokativno, više "prljavih poteza". No, to nije
previše relevantno zbog različitih kriterija velikog broja sudaca i njihova uvijek zastupljenog "slobodnog sudačkog uvjerenja".
Statistika kaže da su Islanđani, Francuzi i Šveđani bili bolji u omjeru golova i pokušaja, broju igrača koji su zabijali pogotke kvantitativno
i kvalitativno, te reprezentacije imaju više igrača među najboljim strijelcima, asistentima itd., dok je kod Hrvatske Čupić poprilično usamljen
uz Duvnjaka.
Zaključak
Kauboji su, statistički gledano, apsolutno zasluženo ponijeli brončano odličje iz Londona svojim kućama. No, ništa više od toga prema statistici
ne bi bilo zasluženo jer su i Francuzi i Šveđani, koji su osvojili prvo i drugo mjesto, u više segmenata bili bolji. Možda nisu igrali lepršavije,
možda nisu "razvalili" aktualne ovogodišnje europske prvake i viceprvake, možda su bili "prljaviji" u obrani, imali manje atrakcije u svojoj
igri ili pucali manje kontri - no i tako se osvajaju naslovi.
Da nije tako, jedna Grčka nikad ne bi osvojila nogometni Euro 2004. godine, Oklahoma bi pobijedila Miami u finalu NBA-a, a Pittsburgh Penguinsi
bi uzeli Stanley Cup "metlom" protiv LA Kingsa. Gennaro Gattuso nikad ne bi bio nogometaš kao ni Brent Johnson hokejaški vratar
ili Brian Scalabrine košarkaš...
No, tomu nije tako. Francuzi i Šveđani bili su bolji od Hrvata u više segmenata igre, obrana im je bila čvršća ili bar jednako čvrsta, napad
brži i kvalitetniji na postavljenu obranu, vratari kudikamo bolji, pogotovo u slučaju Tricolora. U nekim slučajevima je od Kauboja bolji
bio i Island. Da, onaj Island koji je svladao Francusku, igrao na kontre i atrakciju i poletno kao i Hrvatska u drugoj skupini, ali i onaj Island
koji je došao braniti srebro iz Pekinga, a kući otišao poražen od posljednjeg četvrtfinalista, Mađarske.
Stoga se nameće zaključak da je hrvatska bronca velik uspjeh jer su samo dvije reprezentacije bile bolje od nje po brojkama, dok je Island zbog
dvije utakmice manje nešto manje ekvivalentan za usporedbu. Trebalo je biti i poletan i atraktivan za dolazak do medalje, ali trebalo je biti i
čvrst, "prljav", s ružn(ij)om igrom i sretan.
Sreća je uvijek važan faktor.
Zamjeriti se nikome ne može ništa jer prema brojkama su medalje ravnopravno i pošteno raspodijeljene, no, vjerujte, na terenu to sve izgleda
puno drugačije. Dokaz za to je i dvoboj Mađarske i Islanda.
Ipak, to je "samo" statistika.