Napadač koji je stvarao klub i obilježio nogomet

Na veliku pozornicu Lige prvaka i engleske Premier lige Didiera Drogbu je još 2004. na svojevrstan način "instalirao" tadašnji strateg Chelseaja Jose Mourinho. Special One nadimak je koji se tijekom godina zadržao u kontekstu sadašnjeg trenera Reala iz Madrida, ali jednako tako kako je Portugalac poseban među stručnjacima na klupi njegova je napadačka akvizicija postala posebna na nogometnom terenu.

Vrlo često je spominjan kao jedan od rijetkih "klasičnih centarfora" koji još uvijek igraju na vrhunskoj razini, no Drogba je u svojim izvedbama bio sve samo ne dio jednog tipa igrača. Istina je da načinom igre podsjeća na velike napadačke legende poput Alana Shearera ili specijaliste "engleskog" načina igre poput Matthewa Le Tissiera, ali i neke stvari koje je postizao njegovoj su igri davale i dimenziju više.

Nerijetko se nalazio u situacijama gdje je gotovo čitave utakmice ulazio u šesnaesterac s boka natječući se brzinom i izdržljivošću s najboljim bočnim igračima lige u kojoj je ostavio najdublji trag. A uzme li se u obzir da Premiership nikada "ne gleda kroz prste" napadačima koji se bore sa slabom formom ili neefikasnošću samo ga je vrhunska pripremljenost i vještina držala u vrhu toliko dugo.

Nadilaženje vlastitih ograničenja

Didier Drogba je izgradnju onoga u čemu su štovatelji nogometa počeli u potpunosti uživati s njegovim dolaskom u London počeo u Francuskoj. Zbog teških ekonomskih uvjeta u Obali Bjelokosti dva puta je odlazio živjeti kod ujaka u sjevernu Francusku gdje je i započeo svoju nogometnu karijeru. I upravo je taj ujak, Michel Goba, koji je i sam bio nogometaš odlučio da se Didierov talent trati na poziciji desnoga beka.

Jednom je prilikom vidjevši kako mu nećak igra duboko na svojoj polovici terena rekao samo:"Zašto stojiš tamo skroz u pozadini? Idi naprijed! U nogometu ljudi prate jedino napadače." I tako je nakon jedne rečenice mladi nogometaš zauzeo mjesto na terenu na kojem će svojom igrom obilježiti moderni nogomet.

U daljnjoj karijeri naišao je na mnoge prepreke, vezane poglavito uz održavanje fizičke spreme i zdravlja na dovoljno visokoj razini. Iako je igrao u manje poznatim klubovima kao junior kada se 1997. godine priključio tadašnjem drugoligašu Le Mansu upravo su ti problemi došli do izražaja. Teško je podnosio režim treninga, utakmica i školovanja te je bio na rubu odustajanja od nogometa.

Međutim, kako to u iznimnim situacijama često biva pronašao je u sebi nešto više. Rođenjem prvog djeteta otvorila mu se nova perspektiva u kako prema svijetu tako i prema nogometu. Po vlastitom priznanju shvatio je da je došao do prekretnice u nogometnoj karijeri i kako joj se mora u potpunosti posvetiti ukoliko želi uspjeti kao profesionalac.

No, niti taj put nije bio jednostavan. Do 2003. lutao je u planovima svojih trenera kako u Le Mansu tako i u prvoligašu Guingampu koji ga je potpisao sezonu ranije. I u tom trenutku je s 24 godine eksplodirao, postigao 17 golova u prvoj ligi i vrlo brzo se našao u redovima Olympiquea iz Marseillea.

Taj potez je kako za igrača tako i za klub bio pun pogodak. Svojim golovima doveo je klub do finala Kupa Uefe te u ligi bio proglašen igračem godine. Bilo je to sasvim dovoljno da "zasvijetli na radaru" Josea Mourinha. I rekordnih 24 milijuna funti kasnije Didier je počeo živjeti svoj san.

Zlatne godine

Londonska momčad koju je ruski milijarder Roman Abramovič kupio tek nekoliko godina ranije bila je u potpunom remontu. Otvorene ruke koje je dobio Mourinho tako su oko mladića iz Abidjana slagale zvijezdu do zvijezde. U okruženju u kojem su trofeji bili imperativ Drogba se snašao kao da je upravo za takve uspjehe i rođen.

Dominirao je prostorom pred protivničkim vratima i polako dodavao zgoditak po zgoditak na svoj napadački konto. I obima nogama i glavom bio je konstantna prijetnja protivničkom golu. Ali unatoč tome njegova vrijednost nije bila samo u statističkim kategorijama. Fizička moć kojom je doslovno zadržavao protivničke obrane "na svojim leđima" dok mu se ne bi priključili suigrači bila je gotovo nevjerojatna. Skočnost i pregled igr dok je bio okrenut leđima prema donosile su upravo ono što je tadašnjem Chelseaju trebalo.

I nimalo ne čudi što su u njegove i Mourinhove prve dvije sezone upravo plavi iz zapadnog Londona podigli dva pehara prvaka Engleske. Ipak kroz čitav period rasta njegova je momčad posrtala na jednom velikom koraku. Ni na koji način nisu uspijevali doći do trofeja Lige prvaka. Upravo je nemogućnost osvajanja tog trofeja te pad u domaćim izvedbama koštao njegova mentora posla.

I činilo se kako će uz novog trenera Avrama Granta i taj trofej pronaći put do vitrina jednog londonskog kluba. Ali Drogbi i njegovim suigračima nije bilo suđeno. U moskovskom finalu poraženi su od svog najljućeg rivala nakon izvođenja jedanaesteraca. A Drogba je ponio ulogu jednog od tragičara "zaradivši" isključenje samo četiri minute prije kraja produžetaka.

Situacija na klupi Chelseaja ponovno se promijenila, Drogbina minutaža i učinkovitost ponešto su smanjeni upravo dolaskom Guusa Hiddinka. I dalje je bio u stanju nositi se s protivnicima kao i ranije, ali činilo se kako mu ponovno nedostaje motivacije da uloži dodatni trud i postigne ono nešto više što je postizao. Međutim, nakon još jednog neuspjeha i Nizozemac je bio na izlaznim vratima Bluesa te je bilo vrijeme da Didier ponovno procvjeta.

Carlo Ancelotti u svojoj je postavci igre pronašao upravo ono što je Drogbu učinilo najučinkovitijim u čitavoj karijeri. U sezoni 2009./2010. Postigao je 29 ligaških golova i uvelike doprinio osvajanju novog naslova i ponavljanju jednog starog rekorda. Po prvi puta još od davne 1963. jedna je momčad postigla 100 ili više golova u ligaškoj sezoni.

Kroz posljednje dvije sezone Drogba je preuzeo nešto manju ulogu zbog početka ponovne obnove momčadi. Ta smanjena uloga došla je u potpunosti do izražaja početkom mandata Andrea Villas-Boasa u Londonu. Mladi je Portugalac bio odlučan uvođenju novih snaga na teren, ali ispostavilo se da nije nikako mogao bez svojih "veterana". Zbog loših je rezultata otpušten usred sezone, a igru su pod palicom Roberta Di Mattea preuzeli oni najiskusniji. S Drogbom na čelu.

Svojim je vrsnim partijama doslovce vukao suigrače i postizao odlučne pogotke. I u polufinalu i u za njega čarobnom finalu Lige prvaka. Na svoj način i sam protiv svih ako je trebalo. Bez imalo oklijevanja, bez imalo straha, bez ijedne trunke sumnje Didier Drogba odmjerio je tri koraka i donio toliko željeni pehar na Stamford Bridge.

Bit će u svijetu vrhunskog nogometa zapamćen kao strijelac, suigrač i vođa, ali prije svega kao čovjek. Jer je unatoč ponekim iskrama u žaru borbe na terenu među svoje suigrače donio veliko srce. Srce čovjeka koji ambasador UN-a za mir putuje rodnim kontinentom i koji je barem do neke mjere kroz nogomet pokušao ujediniti ljude.