RK C.O. Zagreb

opa fina pobjeda Zagreba nad Ademarom, a pobjedu Veszprema nad Berlinom sam očekivao.

Zagreb sutra igra za 3. mjesto

Izgubili od Kiela, najvise me raduje sto se Maric namece kao prvi pivot, trebat ce nam na svjetskom.

slabo...jos gore nego prosle sezone

 

hm...i s Kopljarom, Kiel je za COZ već nekoliko godina svemir...
Veszprem ima svakako iskusniju ekipu, no s njima se može, a do početka sezone ima vremena nabrusit ekipu te svakako u Poreču dr tjedan u utakmicama s Gummersbachom i Veszpremom pokazat bolju igru i dat do znanja da se planira iskoristit dobar ždrijeb koji je ponuđen u LP ove sezone.

Ne znam bi li se smijao ili.... Gopcevi puleni su poceli Kopljara stavljati u kontekst "bez njega - potop"

Neni je pametnije da ode dilat banane, a trenerski posao ostaviti nekom boljem treneru. Ako postoji takav koji ce raditi sa mafijozom.

..a svasta li ti govore ovi treneri,pazi kopljar fali....a u p.m.koja igracina ;-))))))

Dobro to piše u naslovu, ali u tekstu piše da Kopljar fali da odmori Valčića 20 minuta, samo zato je on bitan, a i s njim se uspori igra jedno 30 %.

Dimnjačar ne bi bio Dimnjačar da ne kritizira Kljajića! Ne znam jesam li ikad pročitao nešto imalo pozitivnog kad je o Kljajiću mlađem bila riječ

Kiro Lazarov i rukometni klub Zagreb sporazumno su raskinuli ugovor te će makedonski reprezentativac i jedan od najboljih strijelaca Lige prvaka karijeru nastaviti u redovima Ciudad Reala. Zagreb je dobio traženu odštetu, oko 125.000 eura i višemjesečna trakavica je konačno završena na zadovoljstvo Ciudada i Zagreba, ali i Celja koje je uplatilo potrebni novac, ali ipak dobilo pojačanje u vidu Metličića.

neznam kaj im je to trebalo al ajde, nek mu je sa srecom...

pa ko ce sad davati golove

Marko Kopljar

da su pohlepne svinje (gobac & co)vratile pola novaca koje su ukrali za SP u hrvatskoj nazad u rukomet,danas bi zagreb imao atomsku ekipu.Štrlek,vukić-valčić,duvnjak,balić,bičanić,lazarov,kopljar-đomba,horvat-vori,marić-škof,somić,jerković.i par klinaca trener serderušić..vratilo bi im se odličnim rezultatima(opet bi uzeli neku banku) i imali bi temelje za razvoj.ovako svinje su se natovarile,igrače tko ,a treneri su i onako suvišni(to stvarno samo konji mogu smisliti).

 Ne vrijeđaj svinje ...

vlastitu moć i u politici.

A sve je počelo kasnih osamdesetih kada je Gobac kao službenik Samoupravne interesne zajednice bio zadužen za dodjelu društvenih stanova. Naizgled birokratska sinekura otvorila mu je prve važne kontakte koji su omogućili stvaranje čitavog poslovnog imperija, a paralelno je trajalo i učvršćivanje položaja u rukometnom svijetu. Naime, svi su se tada grebali za stan, a Gobac je bio taj koji ih je stavljao ili micao s listi. U osamdesetima je igrao rukomet, no u to vrijeme najjači zagrebački klub bio je Medveščak koji je po kvaliteti bio osrednja prvoligaška momčad. Zagreb je tih godina najčešće tavorio u drugoj ligi i samo su rijetki znali da u podmlatku igra izuzetno talentirana ekipa koja će jednog dana stvoriti jedan od najjačih rukometnih klubova u Europi. U to je vrijeme Gobac oženio Sanju Ožegović, nekadašnju košarkašicu Montinga i reprezentacije bivše države.

Dobro upućeni u rukomet bez iznimke potvrđuju – inzistirajući na anonimnosti – kako je Zoran Gobac bio glavna osoba u metamorfozi RK Zagreb iz solidne nacionalne momčadi u klub koji je 1992. i 1993. osvajao titule europskog prvaka. Bio je to skoro nezamisliv pothvat, posebno kada su Zagrebaši u prvom kolu u Moskvi izgubili od CSKA s više od deset golova razlike i nitko nije vjerovao da imaju izgleda nadoknaditi takvu veliku razliku. Ali zagrebački su revanš sudili rumunjski suci i podmićujući ih s 20.000 njemačkih maraka, Zagreb je nadoknadio prednost CSKA iz prve utakmice i, na kraju te sezone, postao prvak Europe. Bila je to ključna Gopčeva ‘pobjeda’ koja je omogućila stvaranje europski jakog Zagreba, a te se večeri Gobac pretvorio u jednu od najjačih sivih eminencija hrvatskog sporta. U privatnom društvu još uvijek se prepričava njegova izreka kojom je opisao temelje vlastitog sportsko-poslovnog uspjeha, koja glasi: “Dok su drugi učili engleski, ja sam vježbao ruski.”

U velikoj mjeri uspjeh duguje vrlo bliskom poznanstvu s Božom Kovačevićem, bivšim pripadnikom komunističke Službe državne sigurnosti gdje je bio zadužen za rad s “unutarnjim i klasnim neprijateljem”. Nakon propasti Jugoslavije Kovačević je zahvaljujući Antunu Vrdoljaku postao miljenik HDZ-a i zaposlio se kod istog Vrdoljaka radeći kao interni revizor na HRT-u. Kakvi su intimusi trojac Vrdoljak-Gobac-Kovačević, govori podatak da je bivši špijun SDS-a jedno vrijeme obavljao revizije i za Hrvatski olimpijski odbor. A odgovor što veže taj trojac još iz vremena komunizma, trebao bi se potražiti u nekoj od arhive tajnih službi.

Prodorni rukometni menadžer nije mogao ostati nezamijećen ni u Tuđmanovom HDZ-u i ubrzo je postao osoba od povjerenja Predsjedničkih Dvora. Nacionalovi izvori tvrde da je sredinom 90-ih Zoran Gobac, na Tuđmanovu molbu, a zbog dobrih veza u bivšoj UDBI sudjelovao u tajnim pregovorima sa srbijanskim policijskim generalom Jovom Popovićem. Postao je i čovjek od najvećeg povjerenja Ivića Pašalića u čije je ime, krajem devedesetih, pokušavao kupovati pojedine listove koji su se suprotstavljali Tuđmanovu režimu. Uz političke bodove kod Pašalića, Gobac bi usput zaradio i dobru proviziju.

Do smrti Janka Bobetka bili su izuzetno bliski, a pripadnost sisačkom klanu potvrđuje bliskost sa županom Đurom Brodarcem i nekadašnjim načelnikom tamošnje policije Vladimirom Milankovićem. Zaštitnike u policiji našao je u Ivanu Jarnjaku i Tomislavu Karamarku. Dobar je i s Lukom Bebićem, a priča se da je pomagao i Stipi Mesiću u njegovoj predsjedničkoj kampanji 2000. godine. Veza je bio Karamarko, u to vrijeme jedan od najpouzdanijih Mesićevih ljudi.

Paralelno sa stvaranjem kontakata u političkim i obavještajnim krugovima, Gobac je razvijao i vlastito poslovno carstvo. Pod sumnjivim okolnostima postao je jedan od suvlasnika Sisačke banke, a u istom gradu zajedno sa sinom jednog od direktora Ine, Miroslavom Fajerbachom, držao je Gradsku kavanu. Fajerbach je bio predsjednik RK Zagreb u vrijeme najvećih uspjeha, a kasnije je uslijedila i poslovna suradnja s glavnim klupskim strategom. Osim toga Gobac je bio vlasnik butika “21” u Palmotićevoj ulici, kafića “Party” u passageu Cibona, kao i suvlasnik tvrtki “Ema šport” i “Obuća”. Koliko god se na sportskom planu predstavlja kao žestoki protivnik slovenske reprezentacije i klubova, lobist je poduzeća iz susjedne države koje se bave izgradnjom autocesta. S predsjednikom Hrvatskog rukometnog saveza Željkom Kavranom i Damirom Goršetom posjeduje tvrtku za razminiravanje. Iako je suvlasnik te tvrtke za koju lobiranjem nabavlja milijunske poslove, na papiru ga nema kao vlasnika, što je u razgovoru potvrdio i jednom od urednika Nacionala.

Jedini poslovni dio u kojem se nije pokazao uspješnim vezan je uz klađenje. Oni koji ga poznaju tvrde kako duguje priličnu sumu vlasniku lanca kladionica Super sport, Ljubi Čoriću, inače jednom od nećaka bivšeg vođe Kažnjeničke bojne, Mladena Naletilića-Tute.

Premda je član rukometne organizacije, Gobac ima velik utjecaj na domaći nogomet. Spominje se kao najzaslužniji za Hajdukovu pobjedu u prvom prvenstvu 1992., a neki tvrde da se odužio Tuđmanu tako što je u dva navrata pomogao Croatiji da postanu državni prvaci ispred Splićana. Kada je sredinom 90-ih Đuro Brodarac želio dovesti Vladimira Petrovića u Segestu, da bi ga zatim za višestruko veću svotu preprodao Croatiji, novac mu je za to osigurao Gobac. A Gobac ga je u Brodarčevo ime posudio od Hrvoja Petrača. Iako su višestruko zaradili na Petroviću, Petraču još uvijek nisu vratili nekoliko stotina tisuća eura, te i jedan i drugi mole Boga da se Petrač što duže zadrži u inozemstvu zbog problema s policijom.

U rukometu je ostao jedini stvarni šef, unatoč formalno nadređenima poput Bartola Kaleba, Željka Kavrana ili uspješnog izbornika Line Červara, kojem također pobuđuje maštu da može postati predsjednik RH. Otkako postoji hrvatska rukometna liga, Zagreb samo jednom nije bio prvak. Gopcu nisu naškodili ni skandali poput onog iz 2001. kada je momčad Metkovića u posljednjoj utakmici play-offa napustila igralište, smatrajući da ih suci potkradaju ili kada je Europska rukometna federacija izbacila Zagreb zbog podmićivanja. Mijenjali su se igrači, treneri i članovi uprave, no Zoran Gobac je uvijek uspijevao zadržati ključno mjesto u hrvatskom rukometu.

Sada je postao i najvažniji čovjek hrvatskog sporta bez čije privole ni bivši premijer Zlatko Mateša ne može računati na ostanak na čelu Olimpijskog odbora. U neku ruku uspio je provesti u djelo ideju svog nekadašnjeg zaštitnika Franje Tuđmana o jedinstvu sporta i politike kao uvjetu za pobjedu. Dok su na Zapadu takve osobe kao što je Gobac nerijetko predmet pravosuđa, u tranzicijskim državama poput Hrvatske oni su postali stvarni stupovi društva. Lijepa perspektiva za hrvatski sport i društvo u cjelini